PI\u0160U: M. Radulovi\u0107, V. Rajkovi\u0107 Nenadi\u0107<\/p>\n\n\n\n
Zamislite da se va\u0161e ime godinama pojavljuje na internetu uz tekst o istrazi koja nikada nije zavr\u0161ena optu\u017enicom, uz doga\u0111aj iz mladosti, porodi\u010dni problem ili gre\u0161ku koja je davno izgubila javni zna\u010daj. Iako je \u017eivot nastavio dalje, internet tu informaciju i dalje \u010duva. Svaki poslodavac, kom\u0161ija ili poslovni partner mo\u017ee je prona\u0107i za nekoliko sekundi. Upravo u takvim situacijama otvara se pitanje prava na zaborav.<\/p>\n\n\n\n
To pravo podrazumijeva mogu\u0107nost pojedinca da zatra\u017ei uklanjanje, anonimizaciju ili smanjenje dostupnosti informacija o sebi kada su one neta\u010dne, zastarjele, nerelevantne ili nesrazmjerno \u0161tetne po privatnost i ugled. Me\u0111utim, u Crnoj Gori ovo pravo jo\u0161 nije jasno ure\u0111eno, posebno kada je rije\u010d o medijskim tekstovima i internet arhivama.<\/p>\n\n\n\n
U praksi, gra\u0111anin mo\u017ee zatra\u017eiti da se odre\u0111eni sadr\u017eaj ukloni ili da se njegovo ime zamijeni inicijalima, ali ishod naj\u010de\u0161\u0107e zavisi od procjene urednika ili odluke suda. Upravo zato pravo na zaborav ostaje osjetljivo pitanje: gdje prestaje pravo javnosti da zna, a gdje po\u010dinje pravo pojedinca da ne bude trajno obilje\u017een starom informacijom?<\/p>\n\n\n\n
Iskustva iz crnogorskih redakcija pokazuju da su takvi zahtjevi rijetki, ali postoje. Glavni i odgovorni urednik TV Vijesti Radomir Kra\u010dkovi\u0107 navodi da se njegova redakcija nije direktno susretala sa zahtjevima koji se eksplicitno pozivaju na pravo na zaborav, ali da je imao posredan slu\u010daj koji dobro pokazuje o \u010demu je rije\u010d.<\/p>\n\n\n\n
\u201eRadilo se o pojedincu iz druge dr\u017eave, za kojeg je prije petnaestak godina objavljeno da je pronevjerio novac i da se protiv njega vodi istraga. Ta istraga, me\u0111utim, nikada nije dovela do pokretanja krivi\u010dnog postupka, pa je on preko advokata tra\u017eio uklanjanje te informacije. Na kraju je medij koji je to objavio odlu\u010dio da tekst izbri\u0161e\u201c, ka\u017ee Kra\u010dkovi\u0107.<\/p>\n\n\n\n
On isti\u010de da svaki zahtjev treba pa\u017eljivo razmotriti, ali i da pravo na zaborav ne mo\u017ee biti univerzalno primjenjivo.<\/p>\n\n\n\n
\u201eOpravdano je ukloniti informacije ako se poka\u017ee da su bile neta\u010dne ili neutemeljene, ili ako su nesrazmjerno povrijedile privatnost. U drugim slu\u010dajevima, smatram da takvi zahtjevi nijesu opravdani\u201c, navodi on.<\/p>\n\n\n\n
Sli\u010dan stav dijele i u redakciji \u201ePobjede\u201c. Urednica Jelena Nelevi\u0107 ka\u017ee da ovaj list u posljednje dvije godine nije imao formalne zahtjeve koji se odnose na pravo na zaborav, ali upozorava da nedostatak jasnih pravila ostavlja prostor za razli\u010dita tuma\u010denja.<\/p>\n\n\n\n
\u201eIako postoje evropski zakoni i sudska praksa, jo\u0161 uvijek nema univerzalnih kriterijuma kada i kako primijeniti brisanje, deindeksiranje ili anonimizaciju sadr\u017eaja. Zato svaki slu\u010daj zahtijeva posebnu pa\u017enju\u201c, isti\u010de Nelevi\u0107.<\/p>\n\n\n\n
Prema njenim rije\u010dima, upravo zbog te pravne neodre\u0111enosti, pravo na zaborav bi trebalo da bude preciznije definisano i kroz eti\u010dki kodeks novinara. Istovremeno, upozorava i na mogu\u0107nost zloupotrebe.<\/p>\n\n\n\n
\u201ePitanje je da li se ovo pravo mo\u017ee ostvarivati samo kroz uredni\u010dku odluku ili su potrebne jasne i stroge procedure, kao kod prava na odgovor ili demanti\u201c, ka\u017ee ona.<\/p>\n\n\n\n
Kao ilustraciju navodi slu\u010daj iz prakse \u201ePobjede\u201c, koji jasno pokazuje granicu izme\u0111u legitimne za\u0161tite privatnosti i poku\u0161aja selektivnog \u201eure\u0111ivanja\u201c sopstvene pro\u0161losti.<\/p>\n\n\n\n
\u201eSagovornik koji je ranije javno govorio o problemima na svom radnom mjestu, uz dokumentaciju i potvrde institucija, naknadno je tra\u017eio brisanje samo pojedinih tekstova jer mu, kako je naveo, vi\u0161e ne idu u prilog. Me\u0111utim, ti problemi su bili stvarni i dijelom rije\u0161eni upravo zahvaljuju\u0107i medijskom izvje\u0161tavanju\u201c, obja\u0161njava Nelevi\u0107.<\/p>\n\n\n\n
U takvim slu\u010dajevima, dodaje, mediji ne mogu biti obavezni da bri\u0161u sadr\u017eaj samo zato \u0161to se okolnosti promijenile.<\/p>\n\n\n\n
\u201eTo bi zna\u010dilo selektivno prepisivanje pro\u0161losti, a ne za\u0161titu prava li\u010dnosti\u201c, nagla\u0161ava ona.<\/p>\n\n\n\n
Pored ovih iskustava, praksa u Crnoj Gori bilje\u017ei i nekoliko konkretnih slu\u010dajeva koji ukazuju na razli\u010dite pristupe primjeni ovog prava. Tako je 2021. godine Osnovni sud u Kola\u0161inu donio odluku kojom je jednom portalu nalo\u017eeno uklanjanje \u010dak 24 teksta zbog povrede prava li\u010dnosti. Ovaj slu\u010daj se \u010desto navodi kao jedan od prvih primjera sudske intervencije koja je bliska konceptu prava na zaborav.<\/p>\n\n\n\n
U ranijem periodu, pojedini mediji su i bez sudskih odluka primjenjivali odre\u0111ene mjere. Javni servis RTCG i drugi portali anonimizovali su identitet u osjetljivim slu\u010dajevima, posebno kada su u pitanju maloljetnici, dok su pojedine redakcije uklanjale tekstove na zahtjev gra\u0111ana ili njihovih advokata.<\/p>\n\n\n\n
Sli\u010dna praksa zabilje\u017eena je i u dnevnom listu \u201eDan\u201c, gdje su, prema dostupnim podacima, pojedini tekstovi iz arhive uklonjeni na zahtjev advokata jednog biznismena, dok su u drugim slu\u010dajevima sporovi zavr\u0161avali pred sudom. Tako\u0111e, u redakciji \u201eVijesti\u201c zabilje\u017eeni su slu\u010dajevi anonimizacije \u2013 zamjene punog imena inicijalima i uklanjanja pretra\u017eiva\u010dkih oznaka (tagova) kako bi se smanjila dostupnost odre\u0111enih informacija.<\/p>\n\n\n\n
Ovi primjeri pokazuju da pravo na zaborav u Crnoj Gori ve\u0107 postoji u praksi, ali bez jedinstvenih pravila. Odluke se donose ad hoc \u2013 kroz uredni\u010dku procjenu ili sudske presude \u2013 \u0161to otvara prostor za neujedna\u010denu primjenu.<\/p>\n\n\n\n