Aktuelnosti

Život za publiku ili za sebe

21.02.2021.

piše: Vuk Perović, filmski kritičar

 

Filmovi su medijske poruke, čija analiza i dekonstrukcija bi mogli biti dio časova medijsko-informacione pismenosti. Nedavno smo takav predlog dali osvrtom na film „Društvena dilema“, a sada to činimo pogledom na sjajni „Trumanov šou“. Satira usmjerena na dekonstrukciju fenomena rijaliti programa i komercijalizacije ljudskog postojanja.

Truman Burbank čovjek je čiji život gleda cijeli svijet. Ili bar njegov veliki dio. Trumanov život je, što bi rekli “na izvolte”, svakom ko upali televizijski aparat.

“Trumanov šou” jedan je od onih filmova koji su položili test vremena i koji su i danas izuzetno aktuelni. Ali ono što autorima filma nije ni palo na pamet, iako su se dotakli brojnih važnih tema ljudske egzistencije, je da bi ono što se Trumanu dešava i na šta je naveden prevarom, negdje kasnije, tek koju deceniju, neko na to rado pristao sam od sebe. Da na društvenoj mreži omogući da njihov život, koji je naravno kao televizijska reklama, bude dostupan 24 sata.

 

 

Truman Burbank (odlični Džim Keri) odrasta u mjestu kao iz reklame za neki deterdžent za suđe, naizgled vodeći život iz snova. Nasmijan, ljubazan, otvoren prema svima, uz lojalnog najboljeg druga i ženu koja ga voli. Njegov svaki dan je skoro isti. Ali bi trebalo da bude najbolji mogući, tako da ne bi trebalo da tražite mnogo više od toga. Ali Trumanu neki događaji otvaraju sumnju da nije baš sve kako izgleda, kao i snažna želja da vidi šta to ima u tom velikom svijetu.

Dakle, Truman je u televizijskom šouu u kom je on jedini koji ne zna da je to televizijska emisija. Okružen je glumcima, koji igraju uloge njegove žene, prijatetlja, porodice, kolega. Sve to kontroliše televizijski reditelj Kristof (efektno tretiran takozvani “sindrom boga”) koji je u svojoj viziji stvorio utopiju-idealan svijet za Trumana, a koji je, s druge strane, u stvari distopija-nešto sasvim suprotno, daleko od idealnog okruženja.

Truman bi trebalo da prihvati svijet koji mu je dat, kao najbolji od postojećih. Kao mjesto gdje drugi bolje znaju šta je dobro za njega, mnogo bolje nego on sam. Nije poželjno da postavi pitanje zašto su svi stalno raspoloženi kao u nekoj televizijskoj reklami, intenzivnih svijetlih boja, zašto ne može da bude sa djevojkom koju voli, zašto isti ljudi u istim vremenskim intervalma prolaze njegovom ulicom, zbog čega mu žena prezentuje set noževa kao da je u “top shop” emisiji ili zašto filmska rasvjeta pada sa neba.

Scenarista Endrju Nikols (valja vidjeti i njegov SF film “Gataka” koji takođe secira probleme zamišljenog idealnog društva) ovu satiru uperio je tada kada je film nastao (1998) protiv velikih televizija i u to vrijeme izuzetno popularnih reality programa, zatim se dotakao pitanja kompletne komercijalizacije ljudskog postajanja ili nedostatka sopstvenog života koji zatim projektujete kroz druge ljude, ali je u isto vrijeme uspio da se pozabavi nekim vječnim pitanjima ljudskog postojanja, sve do onog osnovnog - potrebe za slobodom.

 

 

Moć medija, onih konvecionalnih kao što je televizija, ali i ovih novih, prije svega društvenih mreža izuzetno je velika. Tako danas poneki, vjerovatno ne dovoljno svjesno, prave sopstveni “Trumanov šou” i to im se dopada. Film sjajnog australijskog reditelja Pitera Vira (reditelja sjajnih filmova koje bi takođe valjalo pogledati: “Svjedok”, “Godina opasnog življenja”, “Društvo mrtvih pjesnika”) nam govori da živimo u svijetu čija je magična riječ tada bio televizijski rejting, a danas imamo i nove kao što su broj pregleda ili broj dijeljenja sadržaja sa društvenih mreža. Trumanova posebnost i jedinstvenost, kao što to kaže Kristof u filmu, je razlog zašto ga svi prate i gledaju. A to ćete na primjer danas jednako čuti za brojne ljude koji svoj život dijele na društvenim mrežama jednako obojan svijetlim bojama i nestvarnim okruženjem. Što ima loše posljedice kako za njih, tako i za one koji ih prate.

Trumanova znatiželja, želja za saznanjem, želja da spozna ono što se događa oko njega, na kraju i buntovništo, dovela ga je do slobode - do toga da on sam odlučuje o tome što mu se dešava. Truman je bio sam, ali ga to nije spriječilo da se oslobodi i dođe do onoga što je želio. “Niste stavili kameru u moju glavu”, kaže Truman. Ništa što je ograničeno, zatvoreno, ne može da traje vječno.

Ovaj članak je dio projekta "Promovisanje medijske i informacijske pismenosti i jačanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu“, koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici i projekata “Jačanje medijskih standarda”, koje Institut za medije sprovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.

 

 

Scroll to Top