Aktuelnosti

NAPADI NA NOVINARE: Dok nema solidarnosti biće batina

17.05.2021.

PIŠE: Zoran Radulović, novinar

 

Kada na najpopularnijem internet pretraživaču izguglate upit „osuđen napadač na novinara“, na nekoliko prvih stranica dobićete tek dva odziva iz Crne Gore – iz marta 2019, odnosno, 2014. godine. U oba slučaja su, u prekršajnom postupku, zbog napada na novinare Šemsudina Radončića i Marka Milačića skoro pa simboličnom novčanom kaznom (1.500 i 1.000 eura) oglobljeni uticajni biznismeni Milo Perović i Veselin Barović. 

To ne znači da je „sezona lova“ na crnogorske novinare završena prije neku godinu. Naprotiv, prema evidenciji esnafskih udruženja, samo prošle godine bilo ih je 16. A od kraja marta do kraja maja ove godine, čak četiri. Ozbiljna. Uz par „ometanja“ koja bi se mogli podvesti pod uobičajene uslove rada novinara, snimatelja i fotoreportera u Crnoj Gori. Posebno kada ih posao odvede na kakvo javno okupljanje. Bez mnogo razlike da li je u povod za skup slavlje ili protest.  

Počelo je u Nikšiću, u noći prebrojavanja glasova na lokalnim izborima. Jelena Jovanović, novinarka dnevnika Vijesti, povrijeđena je ispred sjedišta DF-a, koji je te večeri proglasio zbornu pobjedu. 

„J.J. je 14. marta 2021. godine oko 21,30 časova dok je bila na radnom zadatku i pratila i izvještavala o lokalnim izborima i dešavanjima nakon zatvaranja biračkih mjesta, jedno lice nanijelo povredu u predjelu glave“, piše u krivičnoj prijavi koju su protiv M.J. (39) službenici CB Nikšić podnijeli (tek) sjutra, iako je u istom događaju lakše povrijeđen i jedan njihov kolega. „Osumnjičeni je počeo verbalni sukob sa policijskim službenikom M.D. koji se nalazio na radnom zadatku, a zatim mu je prišao i skinuo sa lica zaštitnu masku. U jednom trenutku ovo lice je tvrdim predmetom gađalo u pravcu policijskog službenika i pogodilo novinarku J.J“

Inače, taj tvrdi predmet bio je retrovizor koji je počinac prethodno očupao sa vozila parkiranog u blizini. Bio je, kaže, pijan.

Već sledećeg vikenda, u Bijelom Polju, novinar TV Vijesti Sead Sadiković našao se na meti verbalnih, a potom i fizičkih, napada učesnika auto-protesta „protiv fašizma i zdravstvenog genocida“. Prošao je sa lakšim povredama glave. Policija je sjutra identifikovala i privela dvojicu od pet-šest mladića koji su Sadikovića, prema njegovom svjedočenju: psovali, pljuvali, šaketali, nogetali i udarali kopljem na kome se nalazila državna zastava. Koja je, kada su prolaznici razdvojile sukobljene, ostala u rukama novinara.  

Osumnjičeni E. D. (18) i N.O. (21). su, koji dan kasnije, na saslušanju negirali djelo „narušavanje javnog reda i mira tučom“, koje im je policija stavila na teret, dok su njihovi advokati potencirali kako je „dosta riječi bilo o zastavi koja se zatekla kod Sadikovića“. Tokom saslušanja osumnjičenih ispred Tužilaštva u Bijelom Polju okupila se grupa građana koja je željela da im pruži podršku. Pa su nosili transparent: ,,Svi smo mi Nero i Edo”. U prevodu – ima još spremnih da novinare psuju, pljuju i biju. Posebno dok tako nešto nailazi, uglavnom, na verbalne osude nadležnih.

Tek što se (lažna) dilema da li je Sadiković žrtva ili nasilnik „zalaufala“ u dijelu ovdašnjih medija (o tome nešto kasnije), desio se novi napad. 

Esad Kočan, urednik nedjeljnika Monitor, napadnut je ispred ulaza zgrade u kojoj živi u subotu 27. marta, oko 17 časova. Na njega je bez povoda, prvo verbalno a potom i fizički, nasrnuo D.Š. (5.5), osoba iz kriminalnog miljea i, kako bi rekli izvještači crne hronike, „od ranije poznata organima gonjenja“. Policija je ubrzo privela napadača kome je, nakon pružene ljekarske pomoći koju je tražio (Kočan se u odbrani od fizičkog napada sa kojim se suočio pomogao štapom koji koristi pri hodu), određen pritvor. Gdje se, kao višestruki povratnik, još uvijek nalazi. 

Do sledećeg napada na novinare prošlo je „čak“ mjesec dana. Preciznije, četiri sedmice. Dok se Nebojša Šofranac, novinar RTCG, nije suočio sa srdžbom „navijača“ koji su došli na podgorički aerodrom da dočekaju Petra Liješevića, osvajača srebrne medalje na svjetskom omladinskom prvenstvu u boksu.

Dok je Šofranac u aerodromskoj zgradi čekao mladog šampiona, masa ispred klicala mu je „ustašo“ i pozivala ga da izađe pred njih. Da ne bude zabune – to „ustašo“ nije bilo tepanje nego prijetnja, pošto su okupljeni uglavnom bili zaogrnuti srpskim zastavama. Potom je pred Šofranca banuo Vladimir Vuković, instruktor vožnje na privremenom radu u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao ekspert angažovan no osnovu konsultantskog ugovora, i zasuo ga uvredama („splačino…“) sa prepoznatljivim nacionalističkim kontekstom. Sve to uredno snimajući i emitujući u direktnom prenosu na društvenim mrežama („kuku, otišlo je u lajv…“, kaže verbalni nasilnik kad je shvatio da denuncira samoga sebe).

Prisutni policajci nijesu reagovali. Nije reagovalo ni Ministarstvo iz koga Vuković nosi novac poreskih obveznika. Zapravo, jeste. Pošto je ministarka Vesna Bratić saopštila da Ministarstvo „nema mehanizam“ da sankcioniše eksperta pošto je on na dočeku bio privatno, a ne kao predstavnik Ministarstva.  

I tako smo stigli tu gdje jesmo: novinare napadaju djeca (18) i odrasli (55), naši i njihovi, navodni navijači i navodne patriote, vladini eksperti i višestruki povratnici. Mogli bi sada tome tražiti razloga uz pomoć sociologa, psihologa, stručnjaka iz oblasti kriminalistike i(li) ekonomije… Mogli bi mjeriti ko jače udara a ko glasnije psuje. Vagati kada je policija revnosnije postupala… Umjesto svega toga, zadržimo se na reakcijama kojima napade na ovdašnje novinare prati tzv. crnogorska medijska zajednica.      

Nakon verbalnog linča Nebojše Šofranca portal borba.me, pod naslovom  „Dvije strane iste medalje“ prenosi tekst nekoga ko se potpisao Pomiritelj (!?). Čitamo:  

„Hiperbolizacija nazovi napada na Nebojšu Šofranca je ništa drugo nego talog u kojem se srpski narod u Crnoj Gori decenijama nalazi. U poređenju sa komitskim uzimanjem pravde u svoje ruke, par verbalnih opaski sportskom novinaru djeluju prilično osvježavajuće za sveopšte prilike u Crnoj Gori“. 

Ako vam navedeni citat zvuči poznato, možda ste ga zamijenili sa onim što je Šemsudin Radončić koji dan ranije izjavio Gradskom radiju (prenio CDM), objašnjavajući kako Sead Sadiković nije napadnut, već je „riječ o još jednom pokušaju kompromitacije Crne Gore, crnogorskog društva i prije svega kompromitacije prethodne vlasti, kojoj se sada želi na svaki način pripisati navodni napad…“. 

A evo kako udes dvojice novinara komentariše direktor kotorskog Skala radija Slavko Mandić: „Čitajući saopštenje Medijskog savjeta za samoregulaciju, i ljudsku, bolje reći nadljudsku zabrinutost nad sudbinom Seada Sadikovića, poznatog člana medijskog koncerna Vijesti, koji je, kako fotografije i video klipovi prilično jasno pokazuju, moguće i sam sebe napao, otimajući prethodno crnogorsku zastavu od grupe crnogorskih patriota, pa se potom dao u bijeg, ne mogu a da ne kažem da me obuzeo stid što sam član i jedan od osnivača ovog tijela.“

Stid? 

Ali još piše Slavko Mandić a prenose portali koji su zaboravili na solidarnost. Makar esnafsku.

„Tek se završi Sadiković a ono gromoglasan huk iste družine. Udar na još jednog iz plejade velikih novinara. Udario neki tamo na britko novinarsko uredničko pero Esada Kočana. Kako ga je jako udario i žestoko napao, on je, a ne Esad završio u bolnicu. I to od batine urednika Monitora. Kočan je uredno svratio do stana, uzeo motku, stigao napadača na njega i udri dok se ovome svijest nije pomračila. Završio je, kako rekoh, opravdano u bolnicu da se oporavi prije izlaska pred sudiju. Kočan je, fala Bogu, živ i zdrav i netaknut.“

Koliko je ponuđena interpretacija istinita čitaoci ovog teksta mogu provjeriti uvidom u Optužni predlog (vidi link) protiv D.Š. koji je ODT Podgorica dostavilo nadležnom sudu.  Da ne prepričavamo, nego da samo saberemo, kako bi zainteresovanima olakšali čitanje – od prve (1988.) do poslednje presude (2014.) D.Š. je zbog raznih krivičnih djela, među kojima su i pokušaji ubistva, osuđen 7-8 puta na ukupnu zatvorsku kaznu od 23 godine i 2 mjeseca zatvora.

Mnogi su i bez toga shvatlili koliko je ugrožena bezbjednost novinara u Crnoj Gori. Iako se mišljenja razlikuju kada na red dođe pitanje kako riješiti uočeni problem.    

Akcija za ljudska prava (HRA) je, skupa sa Sindikatom medija,  prije 11 godina predložila da se u Krivičnom zakoniku uvedu dva nova člana. Sprječavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka i napad na novinara u vršenju profesionalnih zadataka, za koja bi bila zaprijećena kazna od tri mjeseca do pet godina zatvora. 

Pored ta dva nova člana, SM i HRA predložili su i dopunu članova KZ koji se odnose na teško ubistvo i tešku tjelesnu povredu, u kojima bi se u kategoriju ranjivih grupa naveli i novinari. Uz ostalu argumentaciju navedeno je da slična rješenja već postoje u Srbiji i Hrvatskoj. 

 Političari su, do skora, ostali gluvi na ponuđene prijedloge. Nakon serije napada pomenutih i u ovom tekstu, premijer Zdravko Krivokapić je, kaže, zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Ta najava među novinarima nije dočekana sa pretjeranim oduševljenjem. „Novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice“, piše Monitor, „Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare“.

U istom tekstu Tea Gorjanc Prelević (HRA) pojašnjava: „Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti…“. 

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je najavio da će njegovo ministarstvo predložiti da se svaki napad na medijskog radnika (novinara, snimatelja, fotoreportera, vozača…) tretira kao napad na službeno lice. 

Uslijedio je sastanak Sekulovića sa predstavnicima medija, novinarskih udruženja i nevladinih organizacija o statusu novinara i zaposlenih u medijima, u kontekstu planiranih izmjena i dopuna Zakona o javnom redu i miru.

Ministar je najavio da će MUP podržati uvođenje dva nova krivična djela u KZ (prijedlog HRA i SM) kako bi se poboljšala zaštita novinara, ali i da će predstojećim zakonskim rješenjima (najavljene su izmjene i dopune zakona o javnom redu i miru) biti precizirana i proširena definicija „novinar“, kako bi dobila na sveobuhvatnosti i omogućila zaštitu svim medijskim poslenicima. 

Tekst na engleskom jeziku je dostupan ovdje.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.

 

Scroll to Top