Aktuelnosti

NATAŠA NELEVIĆ: Medijskom pismenošću protiv stereotipa i mizoginije u crnogorskim medijima

18.07.2021.

Razgovarala: Vesna Zeković, novinarika - saradnica

 

Crnogorski mediji su i dalje veoma često prostor u kojem se reprodukuju rodni stereotipi i mizoginija, ocijenila je Nataša Nelević, izvršna direktorica NVO NOVA, u razgovoru za Institut za medije. 

Ona kaže da se problemi sa kojima se suočavaju žene u svijetu nije smanjio i da je neophodno baviti se rodno osjetljivim istraživanjima u polju kulture, afirmisanjem ženskih, feminističkih, umjetničkih i kulturnih praksi.

NVO NOVA realizuje projekat za promociju medijske i informacione pismenosti. Ovaj projekat je dio regionalne inicijative „Snažni mediji bez mržnje i dezinformacija“, koji sprovodi Institut za medije zajedno sa partnerima u još šest zemalja.

IMCG: Koji su „globalni“ problemi kada govorimo o ženama, o shvatanju i razumijevanju njih u društvu, a sa kojima se susrećete u lokalnoj sredini? 

NELEVIĆEVA: Danas imam utisak da se, nažalost, spisak problema o kojima govorite nije smanjio. Ako se i naprave neki pomaci, vrlo brzo se ispostavi da je napredak prividan. U politici je napravljen pomak, žene su ipak danas prisutnije na pozicijama odlučivanja, ali one se često tamo nalaze u ulozi nacionalističkih liderki, braniteljki „svetog patrijarhata“, a to svakako nije ono što od žena u politici očekujemo. Stopa nasilja nad ženama nije se smanjila, barem ne u mjeri koja bi nam dala da odahnemo. Danas se suočavamo sa sve komplikovanijim oblicima ucjenjivanja i seksualnog uznemiravanja žena. Ja sam dosta rada posvetila promjeni rodnih konstrukata, i mislim i dalje da je to značajno (sve je značajno u rodnim politikama), ali sada vjerujem da bi se trebalo fokusirati na siromašne žene, ekonomsku samostalnost žena. To je prosto vrijeme nametnulo. Naravno, to je nešto što nevladinin sektor ne može da sanira u cjelosti, potrebne su ozbiljne državne intervencije. Treba da prestanemo da vjerujemo da tako nešto nemoguće. Sjetimo se samo kako su u socijalizmu podizane fabrike za proizvodnju trikotaže ili cipela, samo zato da bi se žene učinile ekonomski nezavisnim.    

IMCG: Da li je teško u crnogorskoj sredini i kulturi raditi na razvoju ženskih i feminističkih kulturnih praksi? 

NELEVIĆEVA: Da, to je veoma zahtjevan rad. Prije svega, danas se i mi koji na tome insistiramo pitamo u kojoj mjeri su ta insistiranja na razvoju feminističkih kulturnih praksi djelotvorna ukoliko se ograničimo samo na pitanje rodnih identiteta. Na svakom koraku se suočavate sa potrebom jedne šire emancipatorske platforme koja bi mogla da u sebe primi i naše, feminističke inicijative, ali koja bi imala širi emancipatorski zamah, a tu se već nalazimo na terenu politike. Dugo radimo na ovim pitanjima, sigurno je za to vrijeme proširen krug ljudi koji razumiju na koji način feminističke kulturne prakse mijenjaju ne samo žene već i cijelu zajednicu, ali to je sve veoma krhko, nažalost: dovoljno je da se promijeni politička klima, pa da sve padne u vodu. Nikada nismo imali utisak da u zajednici postoji znanje i spremnost da se razumiju ciljevi našega rada, a danas pogotovo. Ali, istrajavamo na tome.    

IMCG: Šta prepoznajete kao najveći nedostatak u svojoj sredini kada se radi o uticajima masovne komunikacije koja se odnosi na formiranje stavova o odnosu muškarca i žene? 

NELEVIĆEVA: Iako su još početkom ovog vijeka započete različite aktivnosti na rodnoj senzibilizaciji medijskih profesionalaca i u to uložen veliki novac, crnogorski mediji su i dalje veoma često prostor u kojem se reprodukuju rodni stereotipi ili čak mizoginija. Nažalost, pokazalo se da medijske politike ne mogu postojati u vakuumu i da je nerealno, ili prerano očekivati od medija da preuzmu emancipatorsku ulogu ukoliko politički uslovi za to ne postoje. Danas uviđamo koliko je taj problem složen i gotovo da je teško vjerovati u brze promjene medijskih rodnih politika (ako se o njima uopšte može govortiti).      

IMCG: Ruralna sredina se susreće sa posebnim problemima. Koji su to i koja su potencijalna rješenja? 

NELEVIĆEVA: Stanovnicima/cama ruralnih sredine treba omogućiti da žele tu da ostanu i privređuju. Ne vidim ništa dobro u tako masovnim migracijama seoskog stanovništva u grad, ni u ekonomskom, ni u bilo kojem smislu. Moj otac potiče iz sela koje je udaljeno samo 18 km od Podgorice i ja danas tamo često boravim. To je dosta veliko selo, dobro povezano sa Podgoricom, sa dobrom infrastrukturom. Ulaže se, selo raste, ali tamo i dalje ne postoji volja da se oživi Dom kulture, da se školskoj djeci omoguće vannastavne aktivnosti, da se napravi neki pristojan sportski teren. Prosto ljudi ne prepoznaju takve stvari kao bitne. Da ne govorim o tome da postoji veliki broj žena koje imaju gazdinstva, bave se poljoprivredom i da bi nekim pametnim projektom njihov rad i zarade mogli biti podignuti na veći nivo. Mislim da su to stvari kojima bi trebalo ozbiljno da se bavi Vlada kroz neki ozbiljan projekat mapiranja svakog sela ponaosob, potreba stanovništa, perspektiva itd. Ne vidim da se to dešava.    

IMCG: Kakvu ulogu i značaj ima medijska pismenost u jačanju kapaciteta za razumjevanje ljudskih prava i položaja žena u društvu?

NELEVIĆEVA: Ogromnu. I sve veću sa proširenjem polja medijskog uticaja, to jest razvojem digitalnih komunikacijskih tehnologija. Kada smo 2008. prvi put istraživale govor mržnje prema ženama u medijima da bismo napravili priručnik za medijsko opismenjavanje srednjoškolaca,  bavili smo se samo elektronskim i štampanim medijima. Danas, digitalni mediji omogućili su da taj mizogini jezik prosto eksplodira. Naravno, tu je i mizogina politika koja svemu tome daje zamah. To je nešto što razoružava. Mogućnost uticaja na medijsku zajednicu znatno je smanjena. Mogućnost uticaja na konzumente medijskih sadržaja takođe je smanjena u tim uslovima. Ali, mi moramo na tome da radimo.   

IMCG: Gdje su u ovoj priči mladi i zašto je važno da edukacija o rodnoj ravnopravnosti postane dio programa od najranijeg uzrasta? 

NELEVIĆEVA: Istraživanja potvrđuju ono što svi znamo iz iskustva: da se rodni stereotipi,  predstave o tome šta „treba“ da bude žena, a šta muškarac formiraju veoma rano. Mislim da bi u ovom trenutku u rad sa djecom trebalo uložiti najviše truda. Neke moje koleginice feministkinje iz regiona isključivo su se posvetile radu sa djecom upravo zato što su procijenile da im je polje djelovanja suženo i da je to jedino što ima smisla u društvima koja se retradicionalizuju. Mislim da i mi treba da se tome mnogo više posvetimo. Ne samo zbog uvažavanja ljudskih prava žena – učeći se ravnopravnosti polova, djeca se uče i svemu drugome što će ih učiniti emancipovanim, odgovornim, društveno osjetljivim ljudima.    

IMCG: Recite nam o radionicama i akcijama koje mlade mogu voditi ka putu većeg znanja o aktivističkom djelovanju na ovom  polju? 

NELEVIĆEVA: Kada je o rodnoj ravnopravnosti riječ, mislim da nam treba i teorijska i aktivistička scena, kao i njihov savez, koji još nemamo, nažalost. Veoma je, u tom smislu, važno da mladi ljudi nauče osnovne lekcije iz aktivizma, da uvide da svojim aktivnim odnosom prema problemima mogu da utiču na promjene i kako to mogu da postignu. Imali smo dobre primjere i u Crnoj Gori i vidjeli da aktivizam  može da ostvari promjene. Na tim primjerima treba učiti: kako se povezati, kako artikulisati zahtjeve, naći saradnike, planirati akciju, ne posustajati. Nekad mi se čini da se mi često zadovoljavamo aktivizmom kao aktivizmom, formom, ne razmišljajući ozbiljno o efektima. Mladi ljudi treba kroz svoje akcije da osjete da su napravili promjenu. Inače, od aktivizma nema ništa. Dakle, kakve god akcije da mladi ljudi sprovode, treba da ih rade planski i da misle kako da zaista ostvare ono do čega im je stalo.    

 

Scroll to Top