Aktuelnosti

Iluzija informisanosti: Je li tvit vijest, a blog analiza?

21.09.2021.

PIŠE: Nataša Novović, novinarka 

Ne tako davno, pitanje - da li je vijest kad neko ko ima političku moć da uskrati povjerenje vladi, najavi da će to uraditi - zvučalo bi nestvarno. Naravno da bi bila vijest i to glavna na naslovnoj strani, na početku dnevnika na radiju i televiziji. Više nije tako. Ne zato što pad vlade nije važna vijest, nego što političari takve i sliične stvari svakodnevno objavljuju na svojim Twitter ili Facebook profilima, pri čemu im je neuporedivo preči trenutni politički cilj - pritisak na vladu, na primjer - od toga koliko je njihova najava istinita. Novinari i urednici pod stalnim su pritiskom, kao u priči o dječaku koji je stalno vikao "To je vuk". Šta ako propustite neku od objava iz saopštenja ili društvenih mreža, a vlada stvarno padne?

Naravno, predmet interesovanja političara i drugih aktera na javnoj sceni nijesu samo tako krupna pitanja kao što je pad vlade. Tvituje se, retvituje i postuje i komentariše sve i svašta, a mediji su prepuni takve vrste informacija. 

Na jednom novinarskom skupu Andrijana Kadija, bivša direktorica TVCG, tu vrstu informacija nazvala je "dostavljačkim novinarstvom". "Mediji su se pretvorili u protočni bojler tih informacija jer ih ne provjeravamo, ne analiziramo, ne istražujemo već ih samo distribuiramo, onako sirove, često i surove i tako dodatno kontaminiramo medijsku scenu", pojasnila je Kadija u izjavi za Institut za medije.

Po njenim riječima, svakodnevnim izjavama i saopštenjima o svemu i svačemu političari umjesto novinara oblikuju medijski prostor. "Oni skreću pažnju sa životnih tema - siromaštva, korupcije i kriminala - na najprimitivnije podjele, na teme koje bude nacionalne strasti, na međusobna optuživanja koristeći pri tom često brutalni i uvredljiv rječnik. Po čitav dan citiramo, rekla-kazala i na taj način mi se umjesto tragača za istinom i čuvara demokratije pretvaramo u ogovarače. Tako smo omogućili političarima da dodatno kontrolišu medijsku scenu i rade naš posao i, što je najgore, oblikuju javno mnjenje po svojoj mjeri", kaže Kadija.

U novinarskim školama se nekada učilo da partijska saopštenja ili izjave političara najbolje mogu biti iskorištene ako posluže kao povod ili trag za novinarsku priču. Hiperprodukcija saopštenja izjava, stavova, učinila je takav pristup gotovo nemogućim. Niti redakcije imaju kapaciteta da to rade, niti je, realno, potrebno da se raznoraznim stavovima ili podacima koji se povremeno pokažu i kao netačni, posveti tekst u novinama i na portalima ili prilog na televiziji ili radiju. Uostalom, budući da se vrte stalno iste teme, moguće ih je smisleno uraditi na pet, ali ne i na pet stotina različitih načina. Za razliku od toga - šta je pet hiljada tvitova, postova ili kometara, o popisu, recimo?

"Formula po kojoj bi svaki medij trebalo da funkcioniše jeste da svi moraju imati na umu da su tu zbog jedne jedine stvari – zbog javnosti i prava te javnosti da zna što rade oni koji vrše vlast. Da li rade po zakonu, da li troše narodne pare kako je predviđeno, da li su korumpirani i da li ispunjavaju ono što je javni interes? A javni interes bi trebao da bude prioritet u razvoju jednog društva, poput borbe protiv kriminala, brige za socijalna pitanja, više građanskih prava, ekonomski razvoj, razvoj tržišne privrede i pridruživanje Evropskoj uniji. Dakle sve ono što ovdašnji mediji, zatrpani dnevnom politikom, a u posljednje vrijeme i crkvenim pitanjima, jednostavno ne drže u svom fokusu", ocjenjuje Mladen Zadrima, glavni i odgovorni urednik RTV Cetinje. 

Duško Vuković, medijski analitičar, smatra da novinarstvo ne treba i ne smije da ignoriše ono što mu se dotura iz različitih izvora, ali uvijek se mora imati na umu da je ono što mu je dotureno prvenstveno - a nekad i isključivo - u interesu onoga ko dotura, a ne u javnom interesu. 

"Novinarstvo, međutim, postoji zbog javnog interesa i samo njemu treba da bude lojalno, pa mu dotureno treba poslužiti samo kao orijentir u traganju za istinom. Oni kojima nije stalo do istine (a to su uglavnom ljudi koji imaju moć i žele da je sačuvaju) obilato koriste zavodljivost društvenih mreža i posredstvom njih zasipaju ljude mnoštvom informacija kojima put do istine žele da pretvore u opasan lavirint. To su nove, opasne forme prikrivene cenzure, na koje neznaveni nasjedaju, a koje podlacima u medijima služe kao dobar izgovor. Caka je u tome da se u gomilama informativnih bezvrednoća kojima su mediji svakodnevno zasuti uoče i na profesionalno odgovoran način koriste samo one koje mogu poslužiti za vijesti i priče od kojih ljudi/građani imaju koristi, kaže Vuković.

Iako možda sa manje drame, jer ne rješavaju sve zemlje svaki dan istorijska pitanja kao Crna Gora, brisanje granica između medija i društvenih mreža, između ozbiljnih analiza kvalifikovanih stručnjaka i onih kojima se neko bavi pišući svoj blog, dešava se svuda u svijetu.

"Danas svako ima pametni telefon i može zabilježiti ono što se u datom momentu zbiva i u realnom vremenu i to emitovati. Ono što je prednost „starih“ medija je mogućnost da te pojave objasne, analiziraju i daju dublju i širu sliku", smatra Mladen Zadrima.

Međutim, i kada je o analizama i ozbiljnijim pogledom na stvari riječ, u novinarstvu ne cvjetaju ruže. Dijelom zbog dubokih političkih podjela, dijelom zbog činjenice da je Crna Gora mala zemlja, dijelom zbog značajne isključenosti akademske zajednice iz javnog života, nije lako naći osobu koja će neki proces ili pojavu u društvu kvalitetno analizirati. Iako 'analitičari' niču na sve strane, često se dešava da se unaprijed zna šta će ko od njih reći i da upravo zato i dobijaju prostor u medijima.

"Onaj ko pretenduje na to da bude analitičar, morao bi biti neko ko zna više, ko ima uvid u činjenice i cjelinu u koju su one situirane, ko uvijek ima u vidu vremenski i sve druge kontekste. Takav analitičar sebi ne smije da dozvoli da bude bilo čiji glasnogovornik, a pogotovo ne da prokazuje bez osnova i huška na neistomišljenike", ocjenjuje Duško Vuković.

On primjećuje da se kod nas uvriježila praksa da se olako svojstvo analitičara pripisuje 'likovima' koji su po onome što govore više ili manje ostrašćeni propagandisti i sa biografijama i stvaralačkim bekgraundom koji ih ne preporučuju. "Crna Gora oskudijeva u ozbiljnoj, distanciranoj kritičkoj i analitičkoj pameti, što ne znači da se ne može koristiti i neka druga, ali onda takve osobe ne treba predstavljati kao analitičare, nego kao nekoga ko se bavi određenim poslom i ko je blizak ovome ili onome, a, eto, voljan je da analizira određenu problematiku. To bi bio pošten pristup", kaže Vuković.

O haotičnoj gomili informacija koja ne informiše ljude već samo stvara iluziju informisanosti, u knjizi "Smrt ekspertize" u izdanju Univerziteta Oksford, Tom Nikols, profesor nacionalne bezbijednosti na Harvardu piše da nikada toliko ljudi nije imalo tako veliki pristup tolikom znanju, a ipak su bili toliko otporni na to da nauče bilo šta.

On objašnjava kako na isti način na koji skrolovanje kroz beskrajne internet stranice može navesti ljude da pogrešno zaključe da su nešto naučili, gledanje beskrajnih sati televizije i višesatno skrolovanje stvara ljude koji – pogrešno – misle da razumiju stvari. "Ono što stvar čini još gorom je to što ih interakcija sa tolikom količinom medija u isto vrijeme čini otpornim prema tome da nauče bilo šta što zahtijeva malo više vremena – ili što nije zabavno", piše profesor Nikols.

Na pitanje da li su gledaoci i čitaoci u pravu što imaju tako malo povjerenja u medije, Tom Nikols odgovara da je, kao profesionalac u svom polju, sklon tome da instiktivno vjeruje da novinari, kao profesionalci u svom, znaju šta rade, te da, u principu, vjeruje većini novinara i odlukama njihovih urednika. 

Ipak, smatra ovaj autor, postoje novinari koji prave osnovne greške u fundamentalnim stvarima: "Plitkost u izvještavanju ne potiče iz toga što novinarstvo privlači neinteligentne ljude, već iz toga što u doba kada je sve novinarstvo i svako novinar, standari neizbježno padaju. Profesija koja je nekada imala makar neke granice za ulaz, postala je širom otvorena, sa istim rezultatima koje bi mogli očekivati kada bi medicina, pravo, avijacija ili arheologija postali „uradi sam“ projekti.

Nije teško saglasiti se sa Nikolsovim zaključkom da za ovakvo stanje možemo okriviti „akademizaciju“ nečega što je nekada bio poziv. "Umjesto pripravničkog rada u kojem bi pokrivali umrlice i sastanke u skupštinama opština, današnji novinari se obrazuju kroz akademske programe koji daju diplome mladim ljudima sa malo znanja o stvarima o kojima izvještavaju. Drugim riječima, oni nauče kako vijest treba da izgleda, ali ne i o dobrim navikama i praksama profesije. Mnogi od njih, navikli na to da objavljuju svoje duboke misli na internetu još od srednje škole, ne razumiju razliku između novinarstva i blogovanja. Iskusniji novinari, za to vrijeme, bivaju odbačeni, kako bi se oslobodilo mjesto za mlađu generaciju koja zna kako da donese 'klikove'", piše profesor Nikols.

Nemoguća je misija utvrditi jasna pravila o tome koji tvit ili objavu na Facebooku nekog od političara treba pretvoriti u vijest, a šta treba ignorisati, naročito ako ste novinar u Crnoj Gori gdje još nije savladan ni korak koji podrazumijeva da ćete istim, ili bar sličnim, metrom mjeriti važnost informacije, bez obzira na to sa koje strane političkog spektra dolaze.

Sve u svemu, nije lako novinarima u Crnoj Gori sa ovakvim akterima u javnom, posebno u političkom životu, ali nije lako ni pravu javnosti da zna sa ovakvim novinarima. Izuzeci potvrđuju pravilo.

Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Evropske unije i Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.

 

Scroll to Top