Aktuelnosti

Pinkerov progres: Poznati naučnik u središtu kulturnih ratova

09.11.2021.

Kako je psiholog sa Harvarda Stiven Pinker postao jedan od najkontroverznijih mislilaca na svijetu

Piše: Alex Blasdel, prevod Žana Vujović  

Jednog popodneva, nedavno, Stiven Pinker, kognitivni psiholog i najbolje prodavani autor živopisnih knjiga o ljudskom progresu, sjedio je u svom ljetnikovcu na rtu Kejp Kod i razmišljao o Bilu Gejtsu. Pinker se spremao da snimi radio seriju o kritičkom razmišljanju za Bi-Bi-Si, i želio je da mu se četvrti najbogatiji čovjek na svijetu pridruži u epizodi o klimatskim vanrednim situacijama. „Ljudi imaju tendenciju da pristupe izazovima na jedan od dva načina – kao rješavanju problema ili kao sukobu“, rekao je Pinker, koji cijeni moć uredne dihotomije. „Možete to posmatrati kao situaciju: Bil protiv Grete. Ja sam, i to veoma, na Bilovoj strani.”

Nekoliko sedmica ranije, Gejts je uslikan na Menhetnu kako nosi primjerak Pinkerove 12. knjige “Racionalnost”,koja će biti uskoro objavljena a  koja je inspirisala seriju u BI-BI-SI produkciji. „Poslali smo knjigu njegovim ljudima“, rekao je Pinker. Pinker je strastveni promoter sopstvenog rada, a poslednjih 25 godina imao je mnogo toga za promovisanje. Od 90-ih do sada je napisao niz popularnih knjiga o jeziku, umu i ljudskom ponašanju, ali je u protekloj deceniji postao najpoznatiji po svom kontraintuitivnom pogledu na stanje u svijetu. U sjenci finansijske krize, dok su drugi autori pisali knjige o tome kako je društvo duboko razoreno, Pinker je zauzeo suprotan stav, tvrdeći da je stanje, u stvari, bolje nego ikad.

U knjizi „Bolji anđeli naše prirode“, objavljenoj 2011.godine, prezentovao je ogromne količine podataka kako bi pokazao da se nasilje smanjilo tokom ljudske istorije, velikim dijelom zbog pojave tržišta i država. Sasvim razumljivo, knjiga je impresionirala ljude koji upravljaju tržištima, one ljude upravljaju državama. Gejts ju je nazvao „najinspirativnijom knjigom koju sam ikada pročitao“, a Mark Zukerberg je uvrstio na listu knjiga za čitanje u Davosu. Zatim je 2018. godine, u jeku predsjedništva Donalda Trampa a usred sve veće klimatske krize, Pinker  objavio nastavak, “Enlightenment Now” (Prosvjetljenje sada”), u kojoj je proširio stavove. Nije samo život postao manje nasilan; zahvaljujući primjeni nauke i rezonovanju počev još od 18.vijeka, stanje se dramatično poboljšalo u oblasti zdravstva, kao i u  sticanju bogatstva i slobodi.  Bil Klinton je držao “Prosvjetljenje sada “na svom noćnom ormariću, a Gejts je proglasio svojom „novom omiljenom knjigom svih vremena. “ 

„Bil ima prilično žustar um, tako da mislim da može svemu doskočiti“, rekao je Pinker, zamišljajući kako bi Gejts prošao u radio emisiji. Gledao je na zaliv Kejp Kod sa gornjeg balkona svoje kuće, u kojoj živi sa svojom suprugom, filozofkinjom i spisateljicom Rebekom Njuberger Goldštajn. Od donjeg balkona naniže proteže se stepenište od više od 100 stepenica i spušta se do plaže, nalik jednom od dijagrama, Pinkerovih zaštitnih znakova, koji donekle prikazuje smanjenje ljudske bijede. Pinker posmatra svijet u široko utilitarnim terminima. „Kvantitativni način razmišljanja, uprkos svojoj dosadnoj auri, je zapravo moralno prosvijetljen“, piše on u knjizi “Prosvjetljenje sada”. Na osnovu toga, on je Gejtsa, koji je potrošio oko 50 milijardi dolara na filantropiju, svrstao blizu vrha moralne hijerarhije koju predvode ljudi kao što su Norman Borlaug, agronom, dobitnik Nobelove nagrade za mir zaslužan za spasavanje više od milijardu života upravo zahvaljujući njegovim inovacijama u poljoprivredi.

Pinkerovi pozitivni pogledi na svijet lansirali su ga u orbitu mnogih moćnih ljudi. Na svom telefonu, pod nazivom Političari, čuva spisak dvadesetak šefova država, članova kraljevskih porodica i drugih lidera koji su ga zamolili za susret. Među njima su premijer njegove rodne Kanade, Džastin Trudo („To je bilo najveće oduševljenje za jednog kanadskog dječaka”) i Maurisio Makri, tada predsjednik Argentine („Moram stajati na Evitinom balkonu”). Pinker je 2016. godine sa tadašnjim predsjednikom Kolumbije Huanom Manuelom Santosom bio koautor članka za Njujork tajms, dva mjeseca prije nego je Santos dobio Nobelovu nagradu za mir za doprinos u okončanju 50-godišnjeg gerilskog rata u zemlji. Dva puta je bio gost u Bohemian Groveu, koji je opisao kao nesvakidašnji ljetnji kamp za muške članove američkog establišmenta. Rekao mi je da je tamo upoznao neke nevjerovatne ljude, poput Henrija Kisindžera i Džordža Šulca, bivših državnih sekretara Ričarda Niksona i Ronalda Regana. Činilo se da jednako uživa i u apsurdnosti iskustva i njegovoj svrsi – da poveže moćne ljude jedne s drugima.

Pinker kaže da ovim globalnim liderima nudi „infuziju ideja – ili čak samo entuzijazam za dobru, staromodnu liberalnu demokratiju“. To je „mješavina građanskih normi, zagarantovanih prava, tržišne slobode, socijalne potrošnje i razumne regulacije“, kako objašnjava u knjizi “Prosvjetljenje sada”, koje sve zajedno štiti država dovoljno jaka da sačuva ljude jedne od drugih. On vjeruje da ravnotežu između ovih elemenata treba oprezno podešavati te mijenjati kroz eksperimentisanje i povratne informacije dobijene kroz iskustvo. U slučaju zapadnog svijeta, to otprilike znači da je situacija prilično dobra, što ne znači da ne može biti bolja, i da iako postoje prijetnje sa kojima se suočavamo, ne treba da rušimo sistem, jer stanje bi sigurno mogle biti mnogo gore. No, ako možemo da napravimo postepeni progres, tada će se stanje u potpunosti popraviti. To je pozicija koju je Gejts, u razgovoru sa Pinkerom za Njujork tajms, nazvao „konzervativnim centrom“.

U očima njegovih kritičara, ovaj stav je Pinkera učinio najistaknutijim zastupnikom statusa kvo na svijetu. U vrijeme porasta nejednakosti i ekoloških katastrofa, njegov recept za svijet – uradite u osnovi isto što i mi radimo, samo malo bolje – može izgledati perverzno. Za manje optimistične posmatrače, postojanje milijardera kao što je Gejts – on i još sedam ljudi posjeduju onoliko bogatstva koliko i najsiromašnijih 3,5 milijardi ljudi na planeti zajedno, prema nedavnoj procjeni Oksfama – ukazuje na duboku trulež u sadašnjem sistemskom uređenju civilizacije. Pisac Pankaj Mišra nazvao je Pinkera pripadnikom „klase intelektualnih usluga“, koja se kreće između opravdavanja stavova i umirivanja moralne osjetljivosti društvenih pobjednika. Nicolas Guilhot, profesor intelektualne istorije na Evropskom univerzitetskom institutu, vjeruje da se Pinker bori sa pomalo očajničkim pozadinskim djelovanjem u ime neoliberalizma protiv armije skeptika koji niču širom političkog spektra. Pinkerove knjige, i podrška od strane Zukerberga, Klintona i Gejtsa, reakcija su, rekao mi je Gihot, „od ljudi koji su svjesni da gube podršku“.

Uprkos tome što prednost daje rješavanju problema u odnosu na raspirivače sukoba, može se tvrditi da Pinker pripada tom drugom taboru. „Ponekad na sopstveno retroaktivno iznenađenje, čini mi se da imam ukusa za kontroverzu“, rekao je nedavno Stivenu Levitu, ekonomisti i autoru Frikonomike. Pretragom Pinkerovih autorskih tekstova na Neksisu, sajtu novinske arhive, dobija se 191 članak od 1994.godine, sa naslovima koji odražavaju širinu njegovih interesovanja, kao i sklonost provociranju:” Zašto žena ne može biti poput muškarca”?, “Njušenje gej gena”, “Nuklearna energija može spasiti svijet”, “Prosvetljenje funkcioniše”. Tokom karijere, teme njegovih najvažnijih knjiga kretale su se od jezika do uma, te od ljudskog ponašanja do istorijskog zamaha. Svaka nova tema ga je odvela dalje od oblasti u kojima je originalno istraživao, i činilo se da je sa svakom novom knjigom željniji da započne novi niz.

Posljednjih godina Pinker je izgradio sebi mjesto stručnjaka koji stavlja društvene nauke u središte kulturnih ratova. Do konflikata dolazi naoružan retoričkim vještinama šampiona debate i vizuelnim pomagalima konsultanta za menadžment. Po nekim pokazateljima, to je pobjednička strategija. On slobodno koristi grafikone i dijagrame u svojim nedavnim knjigama – ima ih oko 180 u “Boljim anđelima” i “Prosvjetljenje sada” – a pomogao je da se napravi program pregleda korpusa Gugl Buks-a, koji pored ostalih jezika, prikazuje učestalost riječi i fraza u engleskom korpusu. Njegovi sopstveni rezultati na tom programu stavljaju ga odmah iza Ričarda Dokinsa i Noama Čomskog, dva njegova najveća intelektualna uzora, ali iznad Juvala Noa Hararija i Džordana Petersona, sa kojima su ga poredili. (Gugl Trends, koji bilježi jednostavnije vrste interesovanja, u obliku istraživanja, stavlja Petersona na vrh na osnovu mjerenja značajnih faktora.)

Kao mladi naučnik 80-ih, Pinker se više isticao svojim saznanjima o usvajanju jezika i vizuelnom spoznajom nego spremnošću da se upušta u oštre debate o rodu, rasi i progresu. Njegov javni život počeo je ranih 90-ih, kada mu je urednik jednog naučnog časopisa rekao da piše sa stilom, i predložio mu da pokuša da to uradi za širu publiku. Nedugo zatim, razgovarao je sa filozofom Danielom Denetom, koji je nedavno napravio skok od akademskog do mejnstrim pisanja. „U roku od 40 sekundi nakon razgovora sa Denom, zazvonio je telefon i na vezi je bio njegov književni agent Džon Brokman“, rekao je Pinker u intervjuu koji je dao 2001. Prvobitni ishod bio je “Jezički instinkt”, opsežan prikaz o prirodi jezika, objavljen 1994. koji je kombinovao lako razumljive diskusije o Čomskijevoj lingvistici sa evolucionom teorijom i šalama Vudija Alena. Prodato je četvrt miliona primjeraka. Kada sam konstatovao da mora da je bio zapanjen svojom iznenadnom transformacijom od naučnika istraživača u javnog intelektualca, Pinker se nije saglasio. „Vidio sam uspjeh Ričarda Dokinsa i Stivena Džeja Gulda i shvatio da još niko nije uradio istu stvar za jezik ili kognitivnu nauku“, rekao je on. "Tako da sam bio spreman da budem popularan", rekao je on.

Poglavlje “Jezičkog instinkta” koje je privuklo najviše pažnje,bilo je ,začuđujuće, poglavlje koje kritikuje  dosadna gramatička pravila. Čini se da je upravo ta njegova popularnost podstakla protivnika u Pinkeru. Godine 1997.objavio je “Kako funkcioniše um”, koji je uobličio kao kritiku onoga što je nazvao „standardnim društvenim naučnim modelom“, prema kojem odgoj objašnjava gotovo sve, a priroda gotovo ništa. Sljedeće godine Pinker je rasprodao jednu od najvećih londonskih sala za predavanja za debatu o tezi knjige. „Ne uživa svaki naučnik koji ima priliku da govori pred velikom publikom na isti način“, kaže Ravi Mirčandani, koji je bio Pinkerov britanski izdavač 90-ih, a koji je u to vrijeme objavio Ričarda Dokinsa, takođe. Prije debate, novinar je Pinkera pitao o njegovom odnosu prema tradicionalnim naučnim stanovištima, “  Ja ih poređam ispred sebe  i pokosim“, odgovorio je, oponašajući pucanje iz mitraljeza. 

U vrijeme kada je “Prazna ploča” (lat.Tabula rasa) objavljena 2002. godine, Pinker je svoj rad pozicionirao kao napad na ono što je smatrao trima centralnim dogmama „intelektualnog establišmenta“ u naučnim krugovima i medijima – da ne postoji takvo nešto poput ljudske prirode, da su naši umovi nekako odvojeni od tijela i da se ljudi rađaju dobri. Naprotiv, smatrao je da je prilično veliki broj osobina univerzalno ljudski, da je um sistem za obradu informacija koji radi na jedinstvenom hardveru mozga, i da je, za koje god dobro da smo sposobni, da je u osnovi poretka  čovječanstva, da parafraziram Tomasa Hobsa, njegovog omiljenog političkog filozofa, rat svakog protiv svih. 

 Te prve popularne knjige iziritirale su veliki broj recenzenata i naučnika, posebno ljevičarskih koji su se plašili da Pinkerove diskutabilne naučne interpretacije sadrže neugodne političke implikacije. Ali prava prekretnica u njegovoj karijeri desila se 2007.godine, i to u formi jednostavnog pitanja: „U vezi čega ste optimistični?“ Taj upit je bio dio godišnjeg simpozijuma za veb stranicu Edž, koji vodi Pinkerov književni agent, Brokman. Pinkerov odgovor od 678 riječi bio je da se nasilje smanjilo u toku ljudske istorije, što je bio stav koji je proširio u naredne četiri godine a formulisao u knjizi “Bolji anđeli” koja ima 696 stranica. „Veliki dio naše intelektualne kulture ne želi da prizna da u civilizaciji, modernosti i zapadnom društvu može biti išta dobro“, napisao je Pinker u knjizi.

Otprilike u isto vrijeme kada je istraživao nasilje, Pinker je počeo da vidi sebe kao osobu koja ima posebnu ulogu u javnom životu – ne samo talentovanog tumača nauke, ili čak kritičara intelektualnih načela, već kao nekoga ko se može  suprostaviti i spriječiti zaglupljivanje javnog diskursa. „Deklarišem se kao branilac razuma i objektivnosti“, izjavio je Pinker za Tajms. Glavni rezultat ovog razotkrivanja bilo je “Prosvjetljenje sada”, koje mi je opisao kao svoju „teoriju svega, ili skoro svega, ili barem mnogo toga“. U knjizi on tvrdi da je, zajedno sa liberalizmom, “Prosvjetljenje” iskrstalisalo tri glavne vrijednosti – razum, nauku i humanizam – koje su dovele do ogromnih poboljšanja u ljudskom stanju koje on naglašava. Ova poboljšanja nisu bila samo materijalna već i moralna, jer su ljudi počeli da proširuju svoj krug moralnih pogleda na one van sopstvene porodice, plemena, nacije ili vrste. Njegova supruga je, kako je rekao, bila ta koja ga je ubijedila da su te vrijednosti „vrijedne izdvajanja i odbrane“.

Otkako je knjiga “Prosvjetljenje sada” objavljena, početkom 2018, Pinker je bio u gotovo neprekidnom sukobu sa onima koje smatra svojim brojnim intelektualnim neprijateljima, među kojima su razni intelektualci: („intelektualci koji mrze napredak“), progresivci („intelektualci koji sebe nazivaju 'progresivnim'  a zaista mrze napredak”), i univerziteti puni progresivnih intelektualaca („zagušljiva ljevičarska monokultura”). Takođe, je ciljao na postmodernizam („prkosni opskurantizam, dogmatski relativizam i zagušljiva politička korektnost“), na dio zelenog pokreta koji se proteže sve od Ala Gora do Unabombera („kvazireligijska ideologija... protkana mizantropijom“), na savremenu politiku identiteta („neprijatelj razuma i prosvjetiteljskih vrednosti“) i mnoge ljude kojima „nedostaju konceptualni alati da utvrde da li se napredak dogodio ili ne“. U ovim sukobima, Pinker se ponekad predstavlja kao usamljeni protivnik u moru iracionalnosti. U prošlosti je pisao da su argumenti koji su „za mene potpuno razumni, a za sve ostale itekako kontroverzni“ zapravo „priča mog života“.

Ovog ljeta sam odletio u Provinstaun, grad na sjevernom dijelu Kejp Koda, da izbliza posmatram intelektualne navike čovjeka koga neki smatraju jednim od najuticajnijih mislilaca našeg vremena. Stigao sam tog toplog jutra na početku turističke sezone, a kada me je Pinker pokupio, imao je spušten krov njegovog Volvo kabrioleta. Provinstaun je dugo bio poznat kao ljetovalište, posebno omiljeno za LGBTQ osobe; to je vrsta liberalne idile – mjesto na kojem se biznis sudara se sa individualnim pravima i kapućino – koji Pinker veliča. Proslava četvrtog jula bila je završena prethodnog dana, a butici odjeće i kafići duž glavnog trga bili su okićeni američkim zastavama i LGBTQ transparentima. Muškarci preplanulih tijela u tangama su vozili bicikle pored obale.

Pinker prepoznaje opasnosti od upadanja u zamku unutar lagodne perspektive tako lagodnog svijeta. Protivotrov je, kaže on, empirijski način razmišljanja. U “Racionalnosti”, on napominje da su 2019. godine, nakon prvog smrtnog slučaja ajkula u Masačusetsu u poslednjih 80 godina, gradovi uz obalu ulagali velike iznose novca u skupe mjere upozorenja i mjere zaštite od ajkula, iako u saobraćajnim nesrećama tamo svake godine nastrada 15 do 20 ljudi, i „ jeftina ulaganja u signalizaciju, zabrane i sprovođenje zakona o saobraćaju mogla bi da spasu mnogo više života od samo djelića tih ulaganja“. Taj statistički pristup ljudskom životu naveo je neke da misle da je on bezosjećajan, što nije istina. Voli klasični rok, kaže da mu je omiljeni filmski žanr koncertni ili rok dokumentarac, a gledao je” Poslednji valcer”, o većinski kanadskom muzičkom sastavu Bend, najmanje desetak puta. On je strastveni fotograf pejzaža i divljih životinja. „On jednostavno beskrajno uživa u svijetu kakav je zaista“, rekla mi je njegova majka Roslin.

Pinker je počeo da se školuje za eksperimentalnog psihologa sredinom 70-ih, a druženje sa njim je pomalo nalik reviziji Intro psihe, predmeta koji godinama predaje na Harvardu, a prije toga na MIT-u, poslednjih 25 godina. Bez obzira na temu razgovora, on će posegnuti za širom teorijom ili studijom da to objasni: univerzalnost izraza lica, korjene fizičke privlačnosti, moralno strahopoštovanje koje ljudi osjećaju prema Noamu Čomskom, zašto zebre imaju pruge. Voli da dijeli svet na suprotstavljene sile ili tendencije: pisao je da postoje dvije osnovne intelektualne kulture, dva fundamentalna politička pogleda, dvije vrste deklinizma, dva ukusa pesimizma, dvije strane sreće, dva načina da dobijete nešto što želite od drugih ljudi, dva načina da se cijeni svjetski napredak, i dva oblika politizacije koja danas podrivaju  zdrav razum.

Kada smo stali da naručimo sendviče u restoranu u malom gradu Truro, on je pomenuo studiju iz 80-ih koja je identifikovala dvije vrste vegetarijanaca – one koji izbjegavaju meso iz moralnih razloga i one koji to rade zbog zdravlja. Pinker, koji je naručio sendvič sa dimljenom ćuretinom sa mekim, muenster, sirom, opisao je sebe kao „reducetarijanca i smatra da, moralno gledano, vjerovatno ne bi trebalo da jede meso. (Kada bi mogao da odabere svoj poslednji obrok, rekao je on za Monokl, ambiciozni džet-seterski časopis, to bi bili odrezak, pivo i flaša San Pelegrina u Peter Luger restoranu u Bruklinu.)

Pojeli smo naše sendviče na gornjem balkonu njegove kuće. Razgovor se kretao od prodaje njegovih knjiga (veća je inače, po glavi stanovnika u Velikoj Britaniji nego u SAD) do iracionalnih strahova ljudi od nuklearne energije („Černobil je ubio otprilike onoliko ljudi koliko emisije uglja ubijaju svaki dan“) do Vudija Alena („Smijete li da pomenete Vudi Alena ovih dana? Mislim da smijete pomenuti Vudija Alena. Ako ništa, on je skoro sigurno bio nevin”). Nakon toga, Pinker mi je pokazao svoju radnu sobu, gdje je na zidu visilo veliko platno u boji čoje sa bilijarskog stola. Kada je pandemija koronavirusa zatvorila univerzitet, otišao je u Kejp i držao svoja onlajn predavanja iz predmeta Intro Psiho. „Postavio sam slajdove iza sebe na zeleni ekran da bih mogao da pokazujem u njih kao meteorolog“, rekao je. On sebe opisuje kao „modernog predavača-zabavljača, sa prezentacijama, smislom za humor koji imaju komedijaši iz “boršč pojasa” i audio-vizuelnim zasljepljivanjem”. Na obližnjoj polici bila je mala torba puna lažnih bubašvaba i zamotuljaka plastičnih psećih izmeta. „Za moje predavanje o gađenju“, rekao je.

Pinker nije samo naučni šoumen; on je takođe voljan da bude i zamorče. Po sopstvenom priznanju, on ne bježi od samootkrivanja. Pinke ima objavljen snimak sa magnetne rezonance sagitalnog dijela mozga na svojoj veb stranici, a njegov gen je sekvenciran i objavljen na internetu, zajedno sa njegovom medicinskom istorijom (rak bazalnih ćelija, 1995; Hašimotov tiroiditis, 2010; krvna grupa, O+). Prema genetskim testovima objavljenim 2012. godine, on dijeli značajne količine DNK sa svojim dugogodišnjim prijateljem, profesorom prava sa Harvarda i advokatom za opoziv Trampa, Alanom Deršovitzom, ali i sa konzervativnim kolumnistom Njujork tajmsa Dejvidom Bruksom, sa kojim takođe dijeli značajne djelove svojih pogleda na svijet.

Pošto smo obišli kuću, Pinker i ja smo se spremili za vožnju biciklom. „Volim da vozim brzo“, rekao mi je. On vozi polovan karbonski bicikl od nekoliko hiljada dolara, koji je kupio na eBeju. Dugi niz godina je provjeravao težinu svega što je išlo na njegov bicikl, uključujući i bocu za vodu. „Bilo je to zaista opsesivno kompulzivno, jer znamo da je, kada je u pitanju brzina, aerodinamika daleko veći faktor od težine“, rekao je on. Prije pojave aplikacija za GPS praćenje, on je mjerio svoje rute na mapi i bilježio vožnje u dnevniku. I dalje se vaga svako jutro. 

Mi smo par “Mamila” ( akronim od izraza middle- aged man in lycra- muškarci u srednjim godinama koji voze bicikl u odjeći od likre)“, našalio se Pinker dok smo biciklima izlazili iz njegove garaže. „Muškarci srednjih godina u likri.“  Dodao sam na to da smo mi i Weird. ( Weird- akronim koji označava zapadnjački, obrazovani, industrijalizovani, bogati i demokratski – preuzet je iz rada Džoa Henriha, šefa katedre evolucione biologije na Harvardu, i nekoliko njegovih kolega. Oni su kritikovali bihevioralne psihologe zato što rutinski objavljuju „široke tvrdnje o ljudskoj psihologiji i ponašanju “ zasnovane samo na uzorcima iz Weird društava.) 

„Tako je“, rekao je Pinker, prije nego što se spustio niz strmi dio puta.

Kasnije tog popodneva, Pinker i ja smo stigli do dva groblja smještena bočno od Truro centra za sastanke, nekadašnje crkve u kojoj je sljedeće nedjelje trebalo da održi govor o “Racionalnosti”. Na jednom od dva groblja nalazio se skromni obelisk u znak sjećanja na razornu oluju iz 1841. godine u kojoj je poginulo 57 gradskih ribara. U mnogim drugim starim grobovima bila su sahranjena djeca. Od 19.vijeka, smrtnost djece je stostruko opala u razvijenom svetu, piše Pinker u “Prosvjetljenje sada”. Uz put, na drugom groblju, jednom je fotografisao nadgrobni spomenik oca i njegovog petodnevnog sina. Natpis na nadgrobnom spomeniku je glasio: „O smrti, elokventna, šta imaš da kažeš u svoju odbranu / Kojem pepelu dajemo stvorenja koja volimo.” „Potrebni su vam ovi segmenti života da vas uvjere da brojke nisu pogrešne“, rekao je Pinker o grobovima. 

Iz pinkerijanske perspektive, priča o njegovoj porodici je priča o trendovima u usponu modernizma. Rođen je u Montrealu 1954. godine u porodici jevrejskih izbjeglica. Njegova baka po majci je preživjela progon u Kišinjevu u današnjoj Moldaviji 1903. godine; cijela porodica njegove bake po ocu je ubijena u Holokaustu. U Montrealu, Pinkerov otac je živio u kako je Pinker opisao „najstrašnijem imigrantskom siromaštvu“. Ipak, nekoliko ljudi iz generacije prije Pinkera započelo je poslove koji su bili u procvatu. „Ja nisam potomak dugog niza rabina (kao što tvrdi da jeste nevjerovatno veliki deo Jevreja)“,  napisao je Pinker, „već od proizvođača ili prodavaca rukavica, kravata, auto djelova i ženske odjeće; Odrastao sam sa uvjerenjem da je Bog stvorio Jevreje da budu svjetlost među nacijama i da je bezbožnike stvorio da bi imao ko da kupuje ono šta su  Jevreji prodavali.”

Pinkerova vaspitačica iz vrtića rekla je njegovoj majci da je on „najpametnije dijete koje je ikada podučavala“, prisjeća se Roslin. „Došla sam kući i rekla svom mužu: 'Nećeš vjerovati šta ću ti reći'. Tada sam prvi put razmišljao o tome." Kao dijete, Pinker je čitao enciklopedije od korice do korice. Kako je rastao, njegov pogled na svijet oblikovali su hladni rat i domaća previranja iz 60-ih. Rekao je da je prvi istorijski događaj kojeg se sjeća kubanska raketna kriza iz 1962.godine i da još uvijek osjeća strah koji je doživio slušajući radio testove sirene za vazdušni napad. Bilo je to politički teško vrijeme u Montrealu – militantni ljevičarski nacionalistički pokret agitovao je za prava potlačenog naroda u Kvebeku koji govori francuski jezik – i diskusije u Pinkerovom domaćinstvu često bi se vrtjele oko fundamentalnih pitanja. Bilo je rasprava o tome da li su ljudi u suštini brutalni ili plemeniti, da li će, ako budu prepušteni sami sebi, sve prerasti u nasilnu anarhiju ili će se samoorganizovati u komunalističku utopiju. Pinker je učestvovao u ovim debatama, ali nije bio njihov pobornik, rekao mi je. „Mnogi ljudi bi rekli: 'Prošao sam kroz svoju Marksovu, Rendovu, Maou, koju god fazu'“, rekao je on. "Ali ja nikada nisam bio ideolog."

U “Praznoj ploči”, on priča malo drugačiju priču, možda zarad utiska koji želi da postigne. „Kao tinejdžer u ponosno miroljubivoj Kanadi tokom romantičnih 1960-ih, bio sam istinski vjernik u Bakunjinov anarhizam“, piše on. „Nasmijao sam se argumentima mojih roditelja da bi, ako policija odloži oružje, nastao pakao. Naša suprostavljena predviđanja su stavljena na test u 8 sati ujutru 7. oktobra 1969.godine, kada je policija Montreala stupila u štrajk. Do 11.20 opljačkana je prva banka. Do podneva je većina prodavnica u centru grada zatvorena zbog pljačke. U roku od nekoliko sati, taksisti su spalili garažu  predužeća koje je nudilo usluge limuzina  a koji se sa njima takmičio za klijente aerodroma, snajperista na krovu ubio je pokrajinskog policajca, pobunjenici su provalili u nekoliko hotela i restorana, a doktor je ubio provalnika u njegovoj kući u  predgrađu."

Pinker zaključuje: „Ovaj presudni empirijski test je moju politička ubjeđenja ostavio bez argumenata (i predskazao moj život kao naučnika).“  Ali donekle suprotno ovoj priči o nemirima mračnih ljudskih instinkta, kanadski istoričar Brajan Palmer mi je rekao da je veliki dio ovog nasilja motivisan političkim pritužbama manjine u Kvebeku i da je bio usmjeren na engleske kompanije kao što je servis limuzina, koji je uživao povlašćen tretman gradske vlasti. „Snajperista“ je bio zapravo čovjek iz obezbjeđenja iz kompanije limuzina-servisa koji je pucao iz sačmarice u gomilu ljudi.

Godine 1976, kada je hladni rat još bio goruća tema, Pinker je započeo postdiplomske studije na Harvardu, na odsjeku za psihologiju. Pošao je na postdoktorsku stipendiju na MIT, gdje je 1982. postao profesor na odsjeku za um i kognitivne nauke. Čini se da su Pinkerovi pogledi na eru u kojoj je odrastao i školovao se kao naučnik i dalje njegova. U "Boljim anđelima" on bilježi porast u broju ubistava u 60-im godinama koji je trajao čitavu generaciju. Rekao mi je da je to zbog „izopačenosti koja je oslobođena“ u toj deceniji.

„Šezdesete su bile privremeni lokalni preokret civilizacijskog procesa“, rekao je on, pozivajući se na istorijske teorije sociologa Norberta Elijasa, čiji je rad uticao na „Bolje anđele“. „Ako prkosite normama buržoaske pristojnosti, imaćete mnogo mačo nasilja, a 1960-ih je na sceni bila buržoaska vizija primarne porodice prema kojoj smo imali mnogo prezira. Pinker je oduvijek tražio univerzalije – osnovnu strukturu koju dijele svi jezici, ponašanja koja praktikuju sve kulture, osobine koje dijele svi umovi. U njegovom pričanju, i istorija je otkrila osnovne pouke ljudske prirode. Pročišćena od posebnih ekonomskih i političkih uslova, pretvorena je u neku vrstu parabole.

Dan nakon naše vožnje biciklom, Pinker i ja smo se spustili niz kraći nasip prošaran otrovnim bršljanom i zagazili u malu rijeku Pamet u kajaku. Zaboravio sam da se presvučem za kajaking prije nego što sam otišao iz iznajmljenog apartmana, tako da sam nosio stari Pinkerov šorts. Nismo bili daleko od ušća rijeke, gdje je Pinker zaprosio Goldštajnovu i gdje je rekao da želi da njegov pepeo bude rasut. Prije nekoliko godina, ogromna oluja je odnijela slanu vodu uz potok, ubivši veliki dio faune koja ga je naseljavala. Sada, dok smo veslali kroz bujni rogoz i šipražje, činilo se da žabe iskaču svuda oko nas. “Vratili su se!” reče Pinker oduševljeno. Zaustavili smo se na jednoj otvorenoj krivini kako bi mogao da pokuša da fotografiše žabu da pošalje svojoj ženi. Priroda je ovdje bila zelena i u punom procvatu. “Sve je nevjerovatno” sjetio sam se rečenice iz knjige “Prosvjetljenje sada”.  Sve, naravno, nije nevjerovatno. Pinker to zna, ali mnogi njegovi kritičari kažu da nije shvatio koliko toga ide po zlu. Njegovi podaci pokazuju da su mnoge loše stvari, od globalnog siromaštva do rasizma i seksizma, u opadanju, ali tema kritičara koja se stalno ponavlja je da on nije uvijek obazriv sa podacima („šokantno loš“  kako istoričari Filip Dvajer i Mark Mikale ističu). Pinker je pokušao da odgovori na neke od ovih kritika u eseju od 10.000 riječi “Prosvjetljenje sada” u desničarski orjentisanom magazinu Quillette.

Dublji problem, kažu kritičari, je Pinkerova vjera u podatke koji otkrivaju istinu. Da, bilo bi sjajno osloniti se samo na podatke, tvrde oni, ali podaci su interpretativni do kraja, oblikovani prema onome što se prikuplja, kako se prikuplja i u koju svrhu. To je problem koji Pinker priznaje u knjizi “Prosvjetljenje sada”, ali nikada u potpunosti ne prihvata to gledište. „Kada zaista kopate ne samo po činjenicama već i po sopstvenim izvorima, to je potpuno ideološki“, rekao mi je Gihot, intelektualni istoričar. Nekoliko kritičara je takođe tvrdilo da je okrutno tražiti od ljudi da sebe vide kao puke podatke duž rastuće linije trenda, posebno ako su među mnogim ljudima koje ti  trendovi nisu uzdigli. Drugi kažu da napredak rijetko dolazi od podržavalaca statusa kvo; dolazi od radikala koji se organizuju protiv takvih snaga. Mnogi pak, ističu da, ma šta god podaci pokazali, zaista važno pitanje nije koliko je svijet postao bolji, već koliko bi još mogao biti bolji.

Pinkerova relativna lagodnost sa statusom kvo dovela ga je do rasprava koje se šire van korica njegovih knjiga. Često kaže da „pažljivo upravlja svojim kontroverznim portfoliom“, ali čini se da su ga kontroverze obuzele poslednjih godina. On je izazvao bijes opisujući „ljude koji gravitiraju kao ekstremni desničari ” kao „često veoma inteligentne, visoko pismene” ljude; pisanjem da je studija Taskigi, u kojoj je više od stotinu siromašnih afroameričkih muškaraca ostavljeno da umre od neliječenog sifilisa i srodnih komplikacija, bila „jednokratni neuspjeh da se spriječi nanošenje štete za  nekoliko desetina ljudi“; i „prigušivanjem glasova ljudi koji pate od rasističkog i seksističkog nasilja“, navodi se u otvorenom pismu koje su potpisale stotine diplomiranih studenata i više od 180 profesora iz oblasti lingvistike. Zatim su počele da kruže fotografije na kojima je sa finansijerom Džefrijem Epštajnom na raznim javnim događajima, uključujući i one poslije Epštajnove osuđujuće presude 2008. za seksualne delikte nad maloljetnim licem. Ispostavilo se da je Pinker takođe pomogao svom prijatelju Alanu Deršovicu da protumači i upotrijebi Ustav a u svrhu Epštajnove odbrane od optužbi za seks trafiking 2007.godine, iste godine kada su Pinker i Deršovic zajedno predavali Psihologiju 1002: Moral i tabu. „On šalje signal da su muškarci koji zlostavljaju žene dobrodošli u naše krugove“, rekla mi je Džesika Kantlon, profesorka psihologije na Univerzitetu Karnegi Melon. (Pinker kaže da se kaje što je pomogao Deršovicu u odbrani Epštajna.) 

Mnogi kritičari tvrde da su Pinkerove nedavne primjedbe dio duže istorije komentara i ponašanja koji su se opasno približili promovisanju pseudonaučnih ili omraženih gledišta. Uzmimo samo jedan primjer: novinar Malkolm Gledvel prozvao je Pinkera zbog traženje informacija od blogera Stiva Sajlera, koji je, po Gledvelovim riječima, „možda najpoznatiji po svom uvjerenju da su crnci intelektualno inferiorniji od bjelaca”. Anđela Saini, naučni novinar i autor knjige “Superior: Povratak nauke rasizmu ”, rekla mi je da je „za mnoge ljude Pinkerova spremnost da se zabavlja radom pojedinaca koji su na krajnjoj desnici i pobornici superiorne bijele rase prevazišla sve granice prihvatljivosti“. Kada sam iznio ovakve kritike Pinkeru, nazvao je to zabludom po sistemu „krivice istomišljenika“  – samo zato što Sajler i drugi imaju nepoželjne stavove, ne znači da su njihovi podaci loši. Pinker je osudio rasizam – rekao mi je da je to „ne samo pogrešno već i glupo“ – ali je objavio Sajlerov rad u priređenom izdanju 2004. i citirao Sajlerovu pozitivnu recenziju knjige “ Bolji anđeli”, pored mnogih drugih, na svojoj veb stranici.

Pinker preferira činjenice više od pretpostavki, ali povremeno su ga njegove pretpostavke navele da projuri mimo činjenica. Godine 2013, Pinker je prvobitno branio filozofa Kolina Mekgina nakon što je Mekgin optužen za seksualno uznemiravanje studentkinje, nazvavši Mekginove postupke „ništa ozbiljnijim od razmjene seksualnih šala“. On je revidirao svoje mišljenje o slučaju nakon što je suočen sa dokazima. Ono što je Mekgin uradio je prešlo granicu, rekao mi je Pinker, ali je i dalje mislio da je kazna nesrazmjerna. (Mekgin je dao ostavku na svoju poziciju, iako je nejasno pod kojim tačno okolnostima.) Mekgin je kasnije napravio neuspješan pokušaj osnivanja konsultantske firme za poslovnu etiku, a Pinker i Goldsštajn su se pridružili kao savjetnici. „Rebeka i ja smo bili prilično sigurni da ništa neće biti od toga“, rekao mi je Pinker. „To je u suštini bila usluga za njega, gest prijateljstva bez posljedica.” 

„U zavisnosti od toga koliko vi i vaš urednik imate smisla za humor, evo odgovora na pitanje: 'Postoje li loše strane u tome da budete slavni?'“ Pinker mi je napisao u imejlu nakon što sam ga pitao o Epštajnu, Sajleru, Mekginu i drugima. "Dа. Novinari od vas traže da objasnite zašto ste bili 'povezani' sa raznim ljudima, od hiljada sa kojima ste komunicirali tokom decenija, koji su učinili nešto pogrešno.” Ranije je o raznim kritikama sa kojima se suočavao, rekao: „Neprijatno je koliko biste i očekivali da bude. Ali ja dajem sve od sebe. Prilazim im kao skupu strategija za upravljanje stresom – ne prije spavanja, često u avionu kada se već osjećam jadno.”

Ipak, na kraju, Pinker na to gleda kao na sastavni dio posla javnog intelektualca. „Ovo je posao koji smo izabrali“, rekao je on, citirajući rečenicu iz Kuma II. "Ljudi će me napadati, a ja ću uzvraćati."

Iako su se kontroverze koje Pinker izaziva pojačale, to nije zato što se njegov osnovni pogled na svijet promijenio. Ono što se promijenilo je svijet. Ista odbrana kapitalizma i liberalne demokratije koja animira veliki dio knjige  “Prosvjetljenje sada” sada može se naći, u malom, u knjizi “Prazna ploča”, iako između njih stoje finansijska kriza, migrantska kriza, vječni ratovi u Avganistanu i Iraku, uspon društvenih medija i autoritarni populizam i brojni sve alarmantniji izvještaji Međuvladinog panela za klimatske promjene. Istovremeno, tokom protekle decenije, izražena raznolikost u stavovima ljudi ušla je u naučne krugove i javni diskurs i osporavala mišljenja koja su se nekada smatrala prihvatljivim. „Dešava se veliko obračunavanje“, rekao je Saini. 

Teško je ne zapaziti Pinkerovu najnoviju knjigu, ‘Racionalnost,” koja čitaoce vodi kroz različite kognitivne predrasude, kao odgovor kritikama na njegov račun – posebno one kojima su nedostajali „konceptualni alati za utvrđivanje da li je došlo do napretka ili ne“. U knjizi “Prosvjetjenje sada “, Pinker preporučuje programe „kognitivnog suprostavljanja predrasudama” kao dio strategije suprotstavljanja iracionalnosti u svijetu; “Racionalnost” se čita poput najvažnijeg dijela kurikuluma. Kada bi samo svi bili sposobni da pravilno rasuđujemo, ponekad sugeriše Pinker, onda naše beskrajne političke rasprave ne bi zaokupljale toliki dio javnog života. Umjesto da budemo opsjednuti sukobom, mi bismo užurbano rješavali probleme. „Mislim da je problem koji mnogi ljudi imaju u vezi sa Pinkerom to što “kao neko se toliko bavi predrasudama drugih ljudi i nedostatkom racionalnosti i logike, prilično nerado preispituje svoje lične” rekao je Saini. 

Pinkerove metode ponekad djeluju cinično, ali nikada nisam imao osjećaj da je bio ništa drugo nego samo iskren. On je saglasan sa svojim ljevičarskim kritičarima da živimo u nesigurnom trenutku, u kojem je ugrožen napredak u ljudskom blagostanju. On dosljedno kaže da je politička bitka protiv trampističke, autoritarne, konspirativne desnice od primarne važnosti. Ali kulturna i ideološka bitka protiv onoga što je zvao „buđenjem, ljevičarstvom  u stilu okupirajte Volstrit ,”Rage Against the Machine” ljevičarstvom( američki rok-rep bend prepoznat po kritičkom izrazu), Extinction Rebellion-  iliti Pobunom protiv izumiranja pokretom  – ovi prilično cinični i destruktivni pokreti” čini se zauzimaju previše njegove emocionalne energije. Po njegovom mišljenju, mnoge frakcije na ljevici vide svijet kao borbu sa nultom sumom za prevlast među različitim rasnim, etničkim i rodnim grupama. On smatra i da su za opasno ludilo desnice dijelom krivi i ekstremizmi ljevice. „Za razliku od mnogih naučnika, ja zapravo imam konzervativne i libertarijanske prijatelje“, rekao je on. „Ponekad me pitaju: 'Zašto bismo vjerovali nauci o klimi kada bi bilo ko sa suprotnim stavom bio odbačen?' Nisam saglasan kada je riječ o nauci o klimatskim promjenama, ali to je inače dobra poenta."

Da bi se suprotstavio tome, Pinker se pridružio odborima u više od šest organizacija koje kažu da su posvećene promovisanju slobode govora. Kada sam počeo da nabrajam nekoliko da bih provjerio kojima pripada, prekinuo me: „Ja sam u odboru svih njih!“ Onda je nastavio: „Razlog zašto su ove organizacije toliko važne je to što mnogo represije dolazi od malog broja aktivista. Čak i ako nisu većinsko gledište, radikalna manjina može postati represivni režim.” U “Boljim anđelima”, nastavio je, pisao je o ovoj dinamici „spirale tišine”, koja je dovela do lova na vještice, inkvizicije, Francuske revolucije, staljinizma i nacističke Njemačke. Takođe je to uporedio sa intelektualnim bankrotom probuđenih gledišta sa narodnom bajkom “Carevo novo odijelo”. “Potreban je mali dječak da to istakne”, rekao je.

„Posjlednjeg jutra na Kejpu, prošetao sam Provinstaunom do pristaništa odakle smo Pinker i ja išli trajektom za Boston. Dok sam ga čekao u redu za ukrcavanje na čamac, muškarac i njegov partner objavljivali su vjeridbu grupi prijatelja – a onda su se našalili da su to uradili samo da bi jedan bio kvalifikovan za dobijanja  beneficija zdravstvene njege. Moralni krug se širio, ali možda ne onoliko koliko je mogao. 

U Bostonu, Pinker mi je pokazao prostrani stan otvorenog tipa, u preuređenom, nekadašnjem skladištu kože u kojem živi sa Goldštajnovom.. Na zidu naspram ulaznih vrata bile su dvije velike fotografije para sa Obamom na dan kada je Goldštajnovoj uručena Nacionalna medalja za humanističke nauke, 2015 godine. Ako je igdje bilo zapadnjačkog, obrazovanog, industrijalizovanog, bogatog i demokratskog, onda je  to je bilo ovdje u ovom, miliona dolara  vrijednom bivšem skladištu sa fotografijama Baraka Obame na zidu.

Činilo se da Pinkerov stan sadrži plodove njegove karijere. Gledajući ka drugom kraju sobe, nalazio se njegov portret skoro u prirodnoj veličini, kako čita knjigu. Na drugom zidu bila je njegova karikatura koja se prvi put pojavila u NjuJork kritici knjiga. Njegova mala slika ležala je opušteno na vrhu niske police za knjige. „Jedna od stvari koje se dešavaju kada si poznat je da ti ljudi šalju portrete“, rekao je zbunjeno. Pored portreta bila je gomila novih prevoda knjige “Prosvjetljenje sada” – na italijanski, japanski, mađarski. U sredini stana kao statua, u mrtvom prostoru gdje su se spajali njegova radna soba i dnevna soba, stajao je stakleni stalak za časopise, otprilike visine samog Pinkera. Na njegovim cik-cak policama poređane su publikacije, neke stare više od decenije, sa njegovim ili likom Goldštajnove koje je gledalo sa korica. „Ono što je na stalku su u osnovi stvari za koje smatramo da ne možemo da bacimo, ali ne i stvari koje obično čitamo u krevetu“, našalio se kasnije. Uspjeh ima tendenciju da bude sopstveno opravdanje, a dokaz da Pinkerov pristup svijetu radi za njega bio je svuda oko nas. „Slavna ličnost je bizarna“, primetio sam. Pinker se nacerio. „Da, jeste“, rekao je.

Pinker i ja smo planirali da odemo na Harvard da vidimo njegovu kancelariju, u koju on nije ušao od početka pandemije, skoro godinu i po ranije. Prije nego što smo otišli, tražio sam da vidim par crnih kaubojskih čizama od kajman kože koje je za njega napravio legendarni čizmar Li Miler, što je dio njegovog prepoznatljivog izgleda na javnim događajima. („Rekao mi je da voli kaubojske čizme jer je to jedini način na koji muškarac može da se izvuče ako nosi visoke potpetice“, rekao mi je Pinkerov prijatelj, biolog Džeri Kojn. „Mislim da voli uglavnom čizme od kože reptila.“) Pinker mi je pokazao čizme, ali je odlučio da nosi par mokasinki koje je dizajnirao sin Nikole Sarkozija Luis, čiji je Pinker slavni model.

Ranije mi je Pinker pokazao komad betona iscrtanog grafitima, veličine lopte za američki fudbal, sa vrha jedne od svojih polica. „Dio Berlinskog zida“, rekao je. Njegov otac ga je donio sa poslovnog puta iz Njemačke u sedmicama kada se zid rušio. Pinker je vratio suvenir na svoje mjesto, gdje je ležao kao stranica otrgnuta iz knjige. „Šta se desilo sa starim dobrim liberalizmom?“ rekao mi je retorički Pinker kasnije, ogorčen, ali veseo. „ Ko će zapravo uskočiti i braniti ideju da su postepena poboljšanja hranjena znanjem, hranjena proširenjem jednakosti, hranjena liberalnom demokratijom, dobra stvar? Gdje su demonstracije, gdje je  narod  koji stiska pesnice za liberalnu demokratiju? Ko će zapravo reći nešto dobro o tome?"

 

IZVOR: www.theguardian.com

 

 

 

 

Scroll to Top