Članci

Plodovi gnijeva i medijska pismenost

05.03.2020.

Manipulacija djecom i mladima nije nikakva novina, a po pravilu su za to najpogodniji predmeti iz takozvanog „nacionalnog korpusa“ – istorija, jezik i književnost. Stariji se svakako sjećaju ideoloških sadržaja koji su obilježavali socijalističke udžbenike, ali i promjenu koja je nastupila devedesetih, kada se mijenjalo ime jezika, a nekadašnje narodne heroje smjenjivli svetitelji.

Piše: Božena Jelušić, ekspertkinja medijske pismenosti

 

 

I ovih dana je škola svojevrsno ogledalo koje „rasitnjava naš život u kratkotrajne slike“.

a) Dječak dolazi iz škole ozaren i zahvaljuje majci za čarape koje mu je kupila, a on ih tog jutra navukao. „Svi su me grlili i hvalili jer imaju crvene, plave i bijele štrafte. Kupi mi još jedne“, objašnjava dječak razlog svoje neočekivane popularnosti.

b) U jednoj školi nastavnica je pomenula poznati spot Buksovaca u kojem Hrist na krstu objašnjava svoje „radno mjesto“. Srednjoškolci su na njega uvijek reagovali smijehom, uočavajući ironiju i snažnu socijalnu kritiku. Ove godine su bili smrtno ozbiljni i pitali nastavnicu kako autori spota smiju koristiti Hrista u komičnom kontekstu. Ublažavajući negodovanje, nevoljno se sjetila kako u drugim sredinama prolaze oni koji se usude da prikažu karikaturu sa motivom Muhameda i kako su njeni učenici tu pojavu nekad kritikovali.

c) Prije nekih šest mjeseci nastavnik je pitao učenike na koga ih asocira Banović Strahinja.  U lepezi asocijacija je dominirao Novak Đoković – zbog toga što je borac i humanista i što uvažava protivnika. Ovoga februara, obnavljajući gradivo, nastavnik je na isto pitanje dobio odgovor da ih Banović Strahinja asocira na Amfilohija Radovića i Gojka Perovića. Kada ih je podsjetio na raniji odgovor, smjesta su odgovorili pitanjem „A sa kim biste ga vi sada poredili?“. Uglavnom naviknut da zna pitanja, a manje što bi sam odgovorio, nastavnik se ipak snašao. Pomenuo je kanadskog premijera koji je migrantima poručio da je Kanada i njihova zemlja.

d) Jedna škola je u februaru slavila svoj dan, za koji je upriličeno više aktivnosti, pa i tradicionalna izložba učeničkih likovnih radova. Na nizu panela su se ređali različiti motivi, počev od Noći vještica do pejzaža, figurative ili apstraktne ilustracije inspirisane različitim sadržajima, a nekoliko radova je za temu imalo srednjovjekovne ikone.  To je bilo dovoljno da na društvenim mrežama ovi radovi osvanu kao cijela postavka. Samo razboriti pristup direktora i novinar koji se uzdržao od senzacionalističkog naslova spriječili su moguće probleme. Ostalo je pitanje ko je bio „prijatelj škole“ i prilježno snabdio društvene mreže zapaljivim (dez)informacijama.

e) U međuvremenu je jedna učiteljica kažnjena uslovnim otkazom nakon što se trobojka u čijem središtu su bili Štrumpfovi pojavila na društvenim mrežama. Iako se možemo saglasiti da u ovo vrijeme trobojka nije bila najboljii izbor za realizaciju nastavnih sadržaja, veliko je pitanje da li se njime afirmisala trobojka ili su se Štrumpfovima ironizovali uobičajeni simboli u njenom središtu. Ipak, nastavnica je na većini portala slavljena kao heroj, dok je  druga nastavnica, koja je dala podršku protestu protiv litija, bila zasuta salvama govora mržnje, nezamislive mizoginije i obezvređivanja.

II

Manipulacija djecom i mladima nije nikakva novina, a po pravilu su za to najpogodniji predmeti iz takozvanog „nacionalnog korpusa“ – istorija, jezik i književnost. Stariji se svakako sjećaju ideoloških sadržaja koji su obilježavali socijalističke udžbenike, ali i promjenu koja je nastupila devedesetih, kada se mijenjalo ime jezika, a nekadašnje narodne heroje smjenjivli svetitelji. U socijalizmu se izbjegavao i krstić na lančiću, a onda su zavladali debeli zlatni  lanci od kojih su mnogi s jedne strane imali ugravirani lik sveca, a sa druge onoga ko ga nosi. Kupovali su ih prvo roditelji koji bi u novom vremenu zaimali i stekli bogatstvo, a onda se „moda“ proširila. Ubrzo su se prorijedile nekadašnje zakletve „bez majke“ i „bez svakoga, a zavladala nova zakletva „Ostroga mi“.

Koliko god se nastavnici i nastavnice trudili, pa čak i da naše škole pružaju najbolje uslove za rad i učenje, nemoguće je pobjeći od toksičnog uticaja društvenog okruženja u kojem crnogorska djeca stasavaju od početka devedestih, a posebno danas. Ono ih nepogrešivo smješta u nacionalne konstrukte, a ne osnažuje ih za građansko učešće i budući uspješniji pristup mogućnostima. 

U očekivanju kako će se razriješiti aktuelni sukob oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti, uglavnom se zaboravlja da ono što čine „odrasli“, uz zdušnu pomoć medija, pada poput sjemena na djecu i srednjoškolce. Na djelu je hiperpartijska polarizacija društva, a demokratske norme su uvijek ranjive na ekstremnu polarizaciju. Polarizacija smanjuje potencijal za zdravu raspravu zasnovanu na međusobnom uvažavanju stavova. Otuda kod mladih porast agresivnosti, jednoumlja i „navijačkog“ odnosa prema društvenim pojavama (koje postaju još dramatičnije u atmosferi izborne godine).

Unatoč stereotipu da mlade ne zanimaju vijesti, jedno od novijih istraživanja pokazalo je da mladi ljudi konzumiraju puno vijesti, da su one dio njihovog društvenog života, ali da mnogi nisu sigurni kako da uoče i prepoznaju dezinfomacije. Istraživanje pokazuje da su dominantni formati za vijesti kojima mladi najviše vjeruju i dalje porodica u sprezi sa televizijom. Mladi su takođe potrošači, učesnici u protoku i proizvođači vijesti. Izuzetno velika cirkulacija vijesti u digitalnom okruženju nameće potrebu da se kod mladih razviju kritičko čitanje i procjenjivanje vijesti u medijima. Činjenica je da u eho-komorama naših društvenih mreža, na kojima mladi prosječno provode i do devet časova, dolazi do još masovnijeg „recikliranja“ porodičnih i nacionalnih „tetovaža“. Tada i obične čarape postaju simbol pripadnosti, Banović Strahinja se transformiše u Amfilohija Radovića, a određeni religijski sadržaji se tabuiziraju. I sama škola postaje dio toksičnog društveno-političkog okruženja. Iz ove perspektive, sasvim je lako zamisliti slučaj poput najnovijeg incidenta sa afirmacijom četništva u jednoj školi u Srebrenici, ili neke mostarske škole u kojima su po smjenama razdvojeni učenici različitih nacionalnosti. (Niko u Crnoj Gori, osobito nakon 2006, nije mogao ni zamisliti podjele nalik na one u nekadašnjoj BiH.)

Izazovi digitalnog okruženja čine da određene zemlje, poput Kine, Irana ili Rusije, reaguju cenzurom i ograničavanjem pristupa sadržajima koji bi možda mogli ugroziti režim. Zapadne demokratije su se opredijelile za medijsko opismenjavanje. Uostalom, pristrasnost i dezinformacije pokazuju i zapadni centri moći, ali im svojevrsni balans obezbjeđuju snažnije institucije. Između ova dva modela je nesumnjivo etički ispravno i dugoročno korisno odabrati obrazovanje - kao jedan od najboljih načina da mladi steknu kritički odnos prema vijestima i posebno dezinformacijama u okruženju digitalne produkcije i učešća.

Scroll to Top