Aktuelnosti

Demokratija i cenzura na društvenim mrežama

26.01.2021.

PIŠE: mr. Jelena Jelušić doktorantkinja i asistentica na Katedri za studije radija, televizije i filma Univerzitetu Nortvestern (Evanston, Ilinoj, USA)

Zabrana — za i protiv

Nakon što su desničarski ekstremisti pokušali da napadnu odredjene političare tokom pohoda na Kapitol 6. januara, veliki broj društvenih mreža ograničio je ili potpuno zabranio postove tadašnjeg predsjednika Donalda Trampa, dok su Amazon i Gugl ukinuli hosting Parler-u, konzervativnoj verziji Tvitera. Ovi postupci su izazvali i pozitivne i negativne reakcije. Što se

društvenih mreža tiče, ove reakcije izazvane su dijelom zbog toga što predstavljaju značajno odstupanje od tolerantnog pristupa koji su društvene mreže imale prema Trampu do tada, najčešće birajući da poštuju pravo na slobodu izražavanja njega i njegovih istomišljenika.

 Pristalice zabrane, izmedju ostalog, ističu etičke aspekte odluke — na primjer Tviterova odluka da zaključa Trampov nalog donijeta je zbog toga što su objave tadašnjeg predsjednika uticale na vrlo vjerovatne prijetnje nasiljem. Facebook i Instagram ističu da je njihov prioritet da poštuju pravo na slobodu izražavanja, ali da ona može da postoji samo u demokratiji, koju su Trampovi postupci prijetili da ugroze, što je na kraju motivisalo odluku da se njegovi profili na Fejsbuku i Instagramu zaključaju.

 Protivnici odluke da se Trampova aktivnost na društvenim mrežama sankcioniše ističu da društvene mreže ne bi trebalo, budući da su registrovane kao tehnološke kompanije, da vrše selekciju sadržaja. Takodje se ističe i da tržišni monopol Fejsbuka i kompanija koje posjeduje njima daje preveliku političku moć i da, s obzirom na nedostatak alternative Fejsbuku, korisnicima ostaje samo to da prihvate perspektivu koju on nameće ili da ne koriste usluge uopšte. Drugim riječima, za protivnike odluke, kombinacija tržišnog monopola i političkog uticaja Fejsbuku daje moć koja nije prihvatljiva u demokratskom društvu za koje se ove kompanije, po sopstvenim riječima, zalažu.

 Tehnološke ili medijske kompanije

Ključni element u debati o tome da li su društvene mreže imale pravo da sankcionišu Trampa svodi se na samu definiciju društvenih mreža. Jedna od primarnih aktivnosti koje društvenim mrežama donosi profit sastoji se od analize internet aktivnosti u cilju prikupljanja detaljnih podataka o korisniku i pretvaranja tih podataka u mikro-ciljane sadržaje (npr. reklame, personalizovani feed vijesti) koji teže da utiču na želje i vrijednosti korisnika. Činjenica da mreže prodaju interesovanja korisnika oglašivačima, a korisnicima pružaju informacije koje ih mogu zanimati, kako sugeriše Filip Napoli, njih zapravo čini medijskim kompanijama. Napoli podsjeća da su, mediji uvijek, u određenoj mjeri, pokušavali pružiti publici ono što želi i u tom smilsu se Fejsbuk, Tviter ili Jutjub ne razlikuju od bilo koje medijske kompanije koja objavljuje digitalne ili štampane vijesti u skladu sa interesovanjima publike. Razlika je samo u tome što digitalne medijske platforme u koje spadaju društvene mreže poput Fejsbuka imaju djelotvornije mehanizme za to, s obzirom na povećanu količinu, opseg i dubinu korisničkih podataka na koje se oslanjaju.

Međutim, za razliku od novina, radija i televizije, koji su na kraju preuzeli odgovornost za pružanje vijesti, jedna od primarnih karakteristika platformi društvenih medija, pretraživača i agregatora sadržaja je njihov otpor da budu svrstani u medijske kompanije, insistirajući umjesto toga da su oni primarno ili isključivo tehnološke kompanije. Erik Šmit (Gugl) je godinama primjenjivao ovaj argument, kao na primjer: "Ne kreiramo originalne sadržaje. Naša funkcija je da vas brže dovedemo do tuđeg sadržaja". I Fejsbuk već dugo koristi ovaj argument, a potpredsjednik njegovog Global Marketing Solutions-a je izjavio: „Mi se zapravo definišemo kao tehnološka kompanija ... Medijske kompanije su poznate po sadržaju koji kreiraju.“ Dok je bio izvršni direktor Tvitera, Dik Kostolo je isticao: „Mislim na nas kao na tehnološku kompaniju jer mislim da je budućnost kompanije u izgradnji proširive platforme koja omogućava nezavisnim programerima i kompanijama da dodaju vrijednost Tviteru na način koji obogaćuje Tviter i obogaćuje naše korisnike .... Ne želimo i ne moramo da kreiramo sopstvene sadržaje“.

 Svrstavanje u medijske kompanije nikako ne bi odgovaralo vodećim ljudima društvenih mreža. Njihov fokus na tehnološki aspekt poslovanja je finansijski više isplativ zato što su investicije u tehnologiju češće i veće su nego investicije u medijske kompanije. Fokus na tehnologiju takodje dozvoljava društvenim mrežama da pitanja novinarske etike i objektivnosti stave po strani i fokusiraju se na profitabilnije aspekte svog poslovanja. Novinari i stručnjaci koji se bave provjerama  vijesti su među najmanje plaćenim na društvenim mrežama i često su samo privremeno zaposleni da obučavaju programe vještačke inteligencije da rade njihov posao. Klasifikacija društvenih mreža kao medija pomjerila bi fokus ka društveno-odgovornom poslovanju, ali bi rezultirala manjim profitom.

 Međutim, argument da društvene mreže nisu medijske kompanije zato što ne kreiraju sopstvene sadržaje previđa da je distribucija takodje funkcija medijskih kompanija. U SAD, kablovska televizija i satelitska industrija su, unatoč tome što su se inicijalno fokusirale na distribuciju sadržaja ipak potpale pod istu regulativu kao i tradicionalna televizija upravo zbog toga što su prenosile (distribuirale) televizijski sadržaj. Naposlijetku, kao što primjećuje Elizabet Spajers, nije logično ni da se tehnološka kompanija bavi distribucijom vijesti kao ni njihovom selekcijom.

 Ovdje je od posebne važnosti način na koji su platforme društvenih medija, s obzirom na svoje porijeklo, donedavno funkcionisale kao distributeri vijesti bez usvajanja bilo koje utvrđene norme, vrijednosti ili prakse novinskih organizacija. Mark Zakerberg je otvoreno rekao u svom svjedočenju pred Kongresom: "Nismo dovoljno široko gledali na svoju odgovornost i to je bila velika greška". To je dovelo do situacije u kojoj platforme društvenih medija koje nikada nisu namjeravale da se bave vijestima dobijaju ulogu urednika i izdavača vijesti i to u mjeri za koju mnogi smatraju da je bez presedana u istoriji medija.

 Republikanci i Odljeljak 230

Ukoliko se društvene mreže definišu kao tehnološke kompanije, na njih se (bar privremeno) ne

odnose regulative koje se primjenjuju na rad medija u SAD. Kao što Gilespi podsjeća, društvene mreže se godinama identifikuju kao tehnološke platforme zato što im to daje mogućnost da izmaknu regulativi što ne bi mogli kad bi njihov rad bio drugačije definisan, recimo kao rad medijskih kompanija. Konkretno, Odjeljak 230 Zakona o pristojnosti komunikacija štiti internet platforme u SAD od sudskog gonjenja ukoliko ih neko koristi za postavljanje ilegalnih sadržaja. To znači da, u slučaju tužbe, tužen može biti samo korisnik koji je postavio problematični sadržaj, ali ne i platforma. Odjeljak 230, koja je izglasan još 1996-e, je u velikoj mjeri omogućio razvoj interneta kakav imamo danas.

 Odjeljak 230 takođe omogućava platformama da moderiraju korisnički sadržaj onako kako smatraju prikladnim, bez gubitka imuniteta, što je postalo problematično za republikance koji smatraju da ih platforme cenzurišu. Nakon što je Trampova kampanja profitirala od društvenih mreža, odluka Tvitera da uz Trampove objave doda upozorenje da tvrdnje ne moraju biti istinite, promijenila je njegovo shvatanje društvenih mreža. Tako je njegova administracija u više navrata pokušavala da pokrene izmjene Odjeljka 230 na osnovu argumenta da platforme koje vrše selekciju sadržaja, po tom osnovu treba da budu tretirane kao aktivni izdavači informacija na koje Odjeljak 230 ne bi trebalo da se odnosi zato što političko mišljenje utiče na selekciju sadržaja koji se sankcionišu ili promovišu. Tramp i republikanci su na ovaj način pokušali da adresiraju predrasude protiv konzervativnih perspektiva za koje smatraju da su prisutne kod zaposlenih na društvenim mrežama. Ukoliko bi se Odjeljak 230 promijenio, društvene mreže morale bi ili da odustanu od moderiranja sadržaja ili da preuzmu na sebe obavezu da moderiraju sav sadržaj zato što bi mogle biti zakonski odgovorne za objave svojih korisnika.

 

Demokrate protiv tržišnog monopola društvenih mreža

Tramp i republikanci nisu jedini koji se protive tome da društvene mreže selektivno sankcionišu sadržaje. I jedni i drugi smatraju da tržišni monopol koji društvene mreže imaju ne smije biti spojen sa političkom moći koju imaju. Za razliku od republikanaca koji nastoje da ograniče uticaj društvenih mreža kroz Odjeljak 230, za demokrate je ključni problem nedostatak tržišne borbe koja bi obezbijedila alternative korisnicima ukoliko odredjena kompanija ne bi zadovoljavala njihove standarde zaštite privatnosti. Ukoliko bi na tržištu bilo više društvenih mreža, to bi smanjilo disproporcionalni uticaj koji trenutno imaju odluke Fejsbuka i Tvitera i zato demokrate insistiraju na regulativi koja bi smanjila uticaj velikih društvenih mreža kroz uvećanje tržišta.

Savezna tržišna komisija je ovo prepoznala i skoro sve američke države su tužile Fejsbuk i Gugl za kršenje antitrust zakona u 2020. Fejsbuk je optužen da koristi svoju dominaciju na tržištu da naruši privatnost korisnika na svojim platformama, kao i da spriječi rast platformi koje su mogle ponuditi bolje mogućnosti zaštite privatnosti. Tužbom se zahtijeva da se kompanija odrekne Instagrama i Votsapa zato što je njihovo pridruženje Fejsbuku eliminisalo tržišnu borbu i, samim tim, motivaciju koju bi ova kompanija mogla da ima ukoliko bi radila u javnom interesu. Guglovo poslovanje s oglasima — i korišćenje podataka prikupljenim o korisnicima —su meta druge tužbe. (Facebook i Gugl porekli su da se bave antikonkurentskom praksom.)

 Međutim, mijenjanje ili ukidanje Odjeljka 230 bi takodje moglo da ima indirektan uticaj na eliminaciju tržišne borbe medju društvenim mrežama. Ukoliko bi društvene mreže postale odgovorne za moderiranje sadržaja na svojim platformama, cijene tehnologije i ljudskih resursa koji bi se ovim bavili bi prvenstveno eliminisali manje kompanije za koje te investicije ne bi bile profitabilne. Tehnologija i ljudstvo za moderiranje sadržaja bi takodje povisili cijenu ulaska u posao s društvenim mrežama, što bi dodatno povećalo monopol vodećih kompanija koje su za sada jedine koje mogu da sebi priušte tu infrastrukturu.

Prepoznajući benefite koje bi obaveza moderiranja mogla donijeti njegovoj platformi, Zakerberg je u oktobru 2020. na svjedočenju pred Kongresom izjavio da Fejsbuk podržava uvodjenje regulative koja bi društvenim mrežama nametnula pravila moderiranja sadržaja koji korisnici objavljuju. Uzimajući u obzir da je bivši direktor Fejsbukovog odjeljenja za vijesti, a sadašnji direktor Instagrama Adam Moseri, nedavno izjavio da “bilo koji novi startap se neće fokusirati na sigurnosna pitanja. [Kao startap] samo pokušavate osigurati da je ono što imate u osnovi funkcionalno”, jasno je da Fejsbuk promjene Odjeljka 230 vidi kao priliku za održavanje tržišnog monopola.

 Problem kompetencije i nedostatak povjerenja u društvene mreže

S obzirom na nastojanja društvenih mreža da održe tržišni monopol unatoč tome što on narušava principe demokratskog društva, odluke Instagrama i Fejsbuka da sankcionišu profile Donalda Trampa kako bi očuvali demokratiju postaje manje jasna. Postavlja se pitanje da li je opravdano da demokratske principe brane oni koji ih se sami ne pridržavaju, pogotovo ako uzmemo u obzir niz neuspjeha koji karakterišu napore društvenih mreža da adresiraju pitanja slobodnog govora i dezinformacija.

 Na primjer, manje od sedmicu dana prije američkih predsjedničkih izbora, Fejsbuk je priznao propust u sistemu koji obrađuje političke oglase. Ovaj propust, za koji Fejsbuk tvrdi da je bio dio napora ka uvećanju transparentnosti, je učinio da se jedan broj (nije sigurno koliko) političkih oglasa, medju kojima su bile reklame za Trampa i Bajdena, uopšte nije pojavljivao na platformi. "Nemamo osjećaj za razmjere problema, na koga on utiče, i njihov plan da ga riješimo", rekao je tada Bajdenov digitalni direktor Rob Flaerti. "Potpuno je jasno da je Fejsbuk bio potpuno nespreman da se suoči sa izborima, iako je imao četiri godine za pripremu." Ovaj primjer je samo jedan u nizu sličnih koji dovode u pitanje Fejsbukovu namjeru da uveća transparentnost u oglašavanju, što uključuje i transparentnost po pitanju principa targetiranja korisnika. Mnogim korisnicima nije jasno zašto dobijaju odredjene oglase (koji aspekti njihove internet aktivnosti njih politički profilišu kao demokrate ili republikance). Treba naglasiti i da je Fejsbuk prethodno preduzeo korake da blokira alate za praćenje oglasa, uključujući jedan koji su napravili istraživači sa Univerziteta u Njujorku, jedan iz ProPublike i treći iz Mozile, zbog čega neki brinu da su Fejsbukova obećanja o transparentnosti puka formalnost.

 Fejsbuk tvrdi da pruža transparentnost svojom bibliotekom oglasa, koju je kompanija izgradila kao odgovor na potražnju za informacijama o promovisanim političkim kampanjama. Ova baza podataka prikazuje informacije o aktivnim i neaktivnim oglasnim kampanjama koje se vode na Fejsbuku, uključujući potrošeni iznos, kao i godine, pol i lokacije ljudi koji vide oglas. Međutim, problem je što sami korisnici ne znaju puno o tome zašto vide određene političke oglase. Tehnički problemi s bibliotekom oglasa takođe su razlog što se jedan broj prethodno odobrenih političkih oglasa nije prikazivao sedmicu prije izbora.

Kao što ovaj primjer pokazuje, nije problem samo u nedostatku volje da se uveća transparentnost, nego i u nesposobnosti da se promjene implementiraju. Ako je vjerovati Fejsbuku, on zaista ulaže napore da uveća transparentnost, što znači da je problem nemogućnost da se ispune standardi  — a dok god je tako, bilo kakva cenzura od strane društvenih mreža je opasna i nedemokratska.

Koliko god da je odluka da se cenzuriše Donald Tramp opravdana, ona društvenim platformama daje moć koju one, ako im to u trenutku odgovara, isto tako mogu upotrijebiti protiv društvenih manjina i onih koji ne posjeduju ekonomske i političke resurse da odgovore. Isto kao što su, nakon dugog perioda neaktivnosti, društvene mreže odjednom sankcionisale Trampa zato što su njegove skorašnje (a ne sve dotadašnje) aktivnosti u suprotnosti sa demokratskim principima, lako se može desiti da se to isto desi nekome ko se zalaže za bilo šta što društvene mreže smatraju kontroverznim. Ne treba previdjeti ni da sankcionisanje Donalda Trampa nije nastupilo u momentu kad je on bio na vrhuncu političke moći nego tek nakon što je ta moć dobila rok trajanja i kad je taj rok trajanja bio toliko blizu da Tramp više nije mogao da mrežama naškodi, što sugeriše da se ne sankcionišu moćni i opasni nego oni koji to nisu.

Scroll to Top