PIŠE: Danijela Lasica
“Poštovani, u nastavku mejla se nalazi link sa izjavom…” ili “Dostavljamo Vam tweet…”- poruke su koje novinari u crnogorskim redakcijama u prosjeku dobijaju desetak puta dnevno. Istovremeno, to su i rečenice, zbog kojih makar svaki drugi novinar poželi da prestane da se bavi svojim poslom.
Tviter je moćno komunikaciono oružje. No, da li crnogorski političari ali i mediji znaju da ga koriste na pravi način? O nekim ključnim odlukama javnost su zvaničnici obavještavali na tviteru – od ostavki i imenovanja, preko zaduženja države, do velikih policijskih akcija i hapšenja “velikih riba”. Mediji ih uglavnom prenose bez ikakve obrade.
Urednik u TV Vijesti Radomir Kračković kaže da takva praksa pokazuje neozbiljnost političara i institucija u Crnoj Gori, ali i veliku neodgovornost prema građanima.
“Čemu vam onda služe mnogobrojne PR službe i savjetnici za medije, koje plaćaju svi građani? Takođe, na ovaj način manipulišete činjenicama. Kažete recimo da ste se ,,uspješno” zadužili, a to je samo po sebi nonsens, jer zaduživanje znači preuzimanje obaveze da to neko vrati, a vratiće ga opet građani. I to stotine miliona. Kada objavite hapšenje ,,krupnih riba” očekujemo da se oglasite i kada se neke ,,ribe” puste iz pritvora ili kada budu oslobođene pred sudom. Toga, uglavnom, nema na tviter profilima javnih zvaničnika”, kaže Kračković.
Novinar Javnog servisa RTCG Zoran Leković kaže da kao autor emisije koja je debatnog tipa i sa više učesnika, nema problem te vrste, ali da novinari iz njegove redakcije često ne mogu da obezbijede adekvatnog sagovornika, pa su prinuđeni da informaciju dobiju preko društvenih mreža.
“Dešava se da ni dan danas ne znamo kako zvuči glas par ministara iz crnogorske Vlade, što je apsurdno samo po sebi. Medjutim ne bih generalizivao, jer ima svijetlih primjera pravog shvatanja medija i davanja izjava ili pružanja odgovora direktno pred kamerom”, kaže Leković.
Političari i predstavnici institucija često su i do sada izbjegavali odgovore na osjetljiva pitanja dok su, s druge strane, uvijek bili spremni da se pohvale svojim dostignućima i promovišu svoje agende, ali naravno bez “teških pitanja”. Kada su “otkrili” tviter ta praksa je postala još izraženija.
Kračković ukazuje da političari uglavnom komuniciraju preko Fejsbuka, Tvitera ili Instagrama i to na način da se hvale svojim rezultatima ili prozivaju političke protivnike. “Suštinske debate ni odgovora na važna pitanja nema jer preko puta nema novinara nego samo korisnika društvenih mreža. Zbog toga je novinarstvo u velikoj opasnosti jer polako gubi ekskluzivitet posrednika između donosilaca odluka i javnosti”, kaže Kračković.
Društvene mreže nijesu mediji u tradicionalnom smislu već su tehnološke kompanije i kao takve ne podliježu medijskim pravilima niti medijskim zakonima. Istraživanja nevladinih organizacija pokazuju ,ipak, da se gradjani sve više informišu putem društvenih mreža, posebno mladi kojima su ključni izvor informisanja.
Kračković ističe da se na društvenim mrežama od političara dobijaju nepotpune informacije ili propagandni proizvodi za promociju određenih politika, a da to onda konzumiraju građani koji na osnovu jednog neobjektivnog diskursa treba da formiraju stav o određenoj temi ili glasaju na izborima. “Ova situacija, nažalost, znatno doprinosi i eksploziji teorija zavjere i radikalizaciji političkih i društvenih odnosa u mnogim državama, pa i u Crnoj Gori”, pojašnjava Kračković.
Leković ističe još jedan aspekat: konzumenti informacija elektronskih medija žele da vide osobu, zvaničnika, političkog predstavnika, zaposlenog i odgovornog u instituciji i da uz ono što čuju, vide i facijalnu ekspresiju, kako bi donijeli sud o kvalitetu, tačnosti informacije koju žele da dobiju.
“Kada nema fizičkih prepreka sagovornici moraju imati tu vrstu odgovornosti i učestvovati aktivno u blagovremenom i tačnom informisanju javnosti, pa i u okviru tema koje im možda u tom trenutku ne prijaju. To ne treba da bude odraz dobre volje, već obaveza “, poručuje Leković.
Direktor regionalne Medijske asocijacije jugoistočne Evrope (MAJA) Vuk Maraš smatra da je novinarima danas mnogo teže da rade svoj posao, nego što je to bilo ranije, jer se informacija do koje mogu da dođu svodi isključivo na ono što političari ili državnici napišu na društveniim mrežama.
“Tu ne postoji mogućnost interakcije, niti postavljanja pitanja ili potpitanja. Sa druge strane, vidimo da čak i u nekim slučajevima kada se organizuje pres konferencija, da se pojavljuje tendencija da se novinarima uskraćuje mogućnost da postave pitanje. Što ne samo da novinarima otežava posao, nego i građani ne dobijaju tačnu i cjelovitu informaciju o tome šta se dešava u sistemu državnog aparata koji oni finansiraju od svog poreza” kaže Maraša.
Kako dodaje, takav način komunikacije jako je loš. “Građani imaju pravo da znaju zašto je neki javni funkcioner razriješen, a da to nije, prosta, administrativna informacija da je tome nekome prestao mandat, ili da ga je Vlada razriješila”, kaže on.
Gdje su u svemu tome mediji i novinari i kakva je njihova uloga? Često dešava da posebno portali koji imaju sve veći doseg, prenesu tvit političara bez ikakve obrade, bez konteksta i backgrounda. Samo copu paste. Da li je jedan od načina na koji bi se moglo “doskočiti” tviter- državnicima I instagram- političarima je dogovor između samih medija?
“Vjerujem ukoliko bi se makar najveće redakcije u Crnoj Gori dogovorile, da naprosto više ne žele da prenose tvitove, fejsbuk postove i slične sadržaje u medijima da za javne funkcionere ta vrsta komunikacije više ne bi bila atraktivna. Jer ako ih mediji ne prenose, onda ta vrsta komunikacije ima mnogo manje značaja”, kaže Maraš.
Kračković, medjutim, ne vjeruje u tu vrstu “solidarnosti “ novinara i medija.
“Nažalost, mislim da je ovu vrstu komunikacije jednostavno nemoguće izbjeći. Jer niti će se ikad svi mediji i novinari dogovoriti da to ne rade (dakle, neki će uvijek to raditi, a drugi, koji bi eventualno odustali, rizikuju da izgube gledanost ili čitanost zbog toga) niti će političari i ostali javni djelatnici odustati od jednog veoma podesnog i profitabilnog kanala preko kog u svakom trenutku mogu promovisati svoje stavove I znati da će to stići do velikog broja građana “, smatra Kračković.
Kako god, mediji i novinari moraju naći način da izadju iz nametnute uloge protočnog bojlera između političara I državnika, i njihovih glasača. I vrate se osnovnim novinarskim standardima – da se informacija provjerava i da mora biti stavljena u ispravan kontekst. Pa bio i tvit premijera ili predsjednika.
U suprotnom, crnogorski novinari ostaće zarobljeni negdje između sljedećih pojmova: Nema pitanja; Ovo je tematska konferencija; Ne dajemo izjave za vaš mediji… ili onaj sa početka priče – stigao vam je tvit.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
