Aktuelnosti

Da li novinari/ke podstiču rodne stereotipe ili ih razotkrivaju?

28.09.2021.

PIŠE: Slavica Striković, stručnjakinja za rodnu ravnopravnost, bivša članica Savjeta RTCG i bivša ombudsmanka TV Vijesti

Osnovni sud u Podgorici nedavno je donio presudu da okrivljeni za vršenje polne radnje nad dvanaestogodišnjom djevojčicom odleži 60 dana zatvora i to zbog kršenja javnog reda i mira. Presuda, koja je šokirala javnost, nije zavrijedila dodatnu pažnju crnogorskih medija. Mediji su uglavnom objavili reakciju foruma žena jedne od političkih partija. Nijesu dodatno istražili ovu temu, presudu koja koja je morala imati značaj i snagu alarma za društveni fenomen rodno zasnovanog nasilja. Koji biva sve izraženiji zbog blage kaznene politike. 

Rijetko se u poslednjih pola godine u crnogorskim medijima mogla čuti ili vidjeti priča o povećanju stope nasilja nad ženama kao jednu od posljedica pandemije COVID- 19. 

Zašto je važno koliko i kako se crnogorski mediji bave ženama? Zato što žene u Crnoj Gori čine malo više od polovine stanovništva, zato što se nalaze na manje od svakog trećeg mjesta odlučivanja, zato što je COVID- 19 pandemija mnogo teže pogodila žene nego muškarce, zato što je stopa nasilja nad ženama povećana, zato što su žene i dalje sredstvo za političke manipulacije a crnogorski mediji ne čine (skoro) ništa da osvijetle marginalizaciju žena u crnogorskom društvu. 

U Crnoj Gori, za razliku od zemalja u regionu, ne postoji kontinuirano praćenje medijskog izvještavanja o ženama, tek sporadične aktivnosti nevladinog sektora. A jako je važno znati postoje li crnogorski mediji koji se bave stvarnim, realnim svakodnevnim problemima i potrebama žena, kakvo je njihovo izvještavanje o tim temama i da li doprinose većoj vidljivosti žena, da li afirmišu političko angažovanje žena i time pomažu da one iniciraju i donose odluke koje će popraviti njihov marginalizovan i nepravedan položaj. Šta učiniti da koncept društveno- odgovornog novinarstva bude prisutan i jači od uticaja centara političke moći u Crnoj Gori? Da li novinari i novinarke svoje tekstove i priloge  i u jednom trenutku posmatraju kao radove koji podstiču rodne stereotipe i predrasude ili ih razotkrivaju i ublažavaju? Konačno, ko daje odgovore na ova pitanja? Medijska regulatorna i samoregulatorna tijela i pojedinci/ke (medijski ombudsmani/ke)? 

Kada ispitujemo kako se mediji odnose prema marginalizovanim grupama u društvu, najprije mjerimo broj objava u određenom periodu u odnosu na ukupan broj objava. Rodnu osjetljivost medija obavezno analiziramo u odnosu na udio pojavljivanja žena u medijima (politika, društvo, kultura, sport...), i to u dvostrukoj ulozi: žena kao subjekat, ona koja daje mišljenje, stav, ekspertizu, ali i kao objekat, odnosno koliko medijski prilozi imaju u fokusu ženska pitanja, pojednostavljeno- koliko se mediji bave polovinom crnogorske populacije. Kvalitativna analiza podrazumijeva ispitivanje da li se koristi politički korektan jezik i da li u izvještavanju ima stereotipa. Emotivan i patetičan stil pisanja u medijima kada izvještavaju o osobama sa invaliditetom nije etički niti profesionalan način. Rodno osjetljiv jezik je jedini gramatički ispravan oblik izražavanja, što odavno čini smiješnim one argumente kojima se želi osporiti njegovo korišćenje.  Jednako važno, Zakonom o medijima je pripisano da su mediji dužni da u svom radu koriste rodno osjetljivi jezik. 

Treći segment rodne osjetljivosti medija jeste stepen reprodukovanja rodnih stereotipa. I poslednji, nikako i najmanje važan jeste položaj žena u medijima.

RTCG je prvi javni servis u regionu koji je kroz formu zaključka Savjeta ove medijske kuće (decembar 2009) usvojio obavezu  upotrebe rodno osjetljivog jezika. Danas ova medijska kuća tu obavezu ispunjava koliko i ostali mediji u Crnoj Gori- sporadično i nedosljedno. Tako ćete u istom prilogu, za istu osobu ženskog pola, čuti da je „objektivna, odgovorna i pravi profesionalac u svom poslu“. Ili Na tribini su govorile S.R. , diplomirani psiholog, magistrand Odsjeka za inkluzivno obrazovanje i studentkinja Odsjeka za ruski jezik i književnost M.S, ujedno i NVO aktivistkinja. Radio Crne Gore i programi najslušanijih komercijalnih radio-stanica, kao i štampani mediji u Crnoj Gori dominantno koriste rodno neosjetljiv jezik, te nam (i) na taj način promovišu nepismenost. Da li da podsjetimo medije da njihove programe, povremeno bar, slušaju i djeca?

Bez izuzetka, crnogorski mediji daju tek petinu prostora ženama, a u oblasti politike čak manje od deset procenata.  Ovako mala zastupljenost žena u oblasti politike i (recimo) sporta, čini žene potpuno nevidljivim u društvenim oblastima, naročito gdje su moć i novac.  Nije to svjesna namjera medija, prije se radi o nedovoljnom stepenu opšteg obrazovanja/ pismenosti,  o nedovoljnoj senzibilisanosti za druge i drugačije, a što uz smanjenje broja novinara/ki i sve bržu dnevnu traku informacija i događaja, dovodi do pojave koju možemo nazvati medijskom blokadom žena i njihovog pojavljivanja u crnogorskim medijima. Neophodno je osvrnuti se i na sasvim izraženo nepostojanje motiva novinara/ki za edukacijama koje mogu unaprijediti njihovu profesionalnost.

Analiza crnogorskih medija pokazuje značajnu reprodukciju rodnih stereotipa, bilo da se radi o rijetkim pričama o ženama koje se uspješno bave tradicionalnim ženskim zanimanjima, a za političarke je uobičajeno pitanje kako kombinuju privatni i poslovni segment života, ponekad se traži i recept za kakvo posebno jelo.  Prisustvo rodnih stereotipa u medijima je naročito prisutno  u reklamama, pogotovo ako analiziramo tretman ženskog tijela u njima.  I ovaj parametar rodne osjetljivosti pokazuje da crnogorski mediji ženu snažno guraju na margine svih društvenih dešavanja. 

Crnogorski mediji tako reprodukovanjem rodnih stereotipa, kako u redakcijama, tako i u svojim sadržajima, sporadičnom upotrebom rodno osjetljivog jezika, najširoj javnosti  daju  sliku nevidljive žene, opterećene očekivanjima sredine da se primarno bavi kućom i porodicom, dok se izvještavanje o slučajevima porodičnog nasilja smatra najmanje profesionalnim i objektivnim. 

Koliko je bitno da mediji na pravi način otvaraju ova pitanja pokazuje i primjer sa početka ovog teksta. Da su mediji shvatili koliko je važna presuda na osnovu koje će okrivljeni robijati samo 60 dana i to zbog kršenja javnog reda i mira, da su je obradili na pravi način, otvorili pitanje postupanja nadležnih, posebno tužilaštva i sudova, da su izvršili prijeko potreban javni pritisak, možda danas Šejla Bakija ne bi bila mrtva. 

Nije važno pisati samo kada se desi nasilje. I o konkretnom slučaju nasilja. Važno je uvijek i na svakom mjestu otvarati pitanja mjesta žena u crnogorskom društvu, posebno nasilja nad ženama.

Svi imaju odgovornost. I državni organi i institicije. I mediji.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.

 

 

Scroll to Top