Piše: Danijela Lasica
„Možeš ubiti novinara, ali ne možeš ubiti priču“ – sigurno je jedna od najznačajnih sintagmi na koju novinarska profesija može da bude ponosna. Nažalost, nastala je prije skoro 50 godina, ubistvom novinara Dona Bolsa, koji je istraživao i pisao o vezama kriminala i policije. Nakon što je ubijen bombom podmetnutom pod automobil, reporteri tridesetak američkih redakcija uzeli su odsustva, odmore, neki dali i otkaz, i odlučili da nastave posao koji je on započeo.
„Ne možeš ubiti priču“ od tada je postao način da se pokaže, svima koji misle da tako mogu nešto da zabrane ili stopiraju, da se nasilje nad novinarima ne isplati – priča će biti objavljena. Na kraju krajeva, imaće još veći domet i nanijeti više štete onima koji su pokušavali da je spriječe.
U Americi su novinari prije skoro pet decenija, bili spremni da se solidarišu i sa kolegama kojima je zbog njihovog posla prijetila smrt, ili su čak i platili životom. U Crnoj Gori danas solidarnost čak izostaje i za najbanalnije stvari – da li će svi novinari otići sa događaja koji je najavljen a koji kasni satima, ili je govornik na njemu bio nepristojan i neprijatan prema nekom od kolega.
Sagovornici Instituta za medije, na ovu temu jednoglasni su – novinarska solidarnost u Crnoj Gori je na dosta niskom nivou.
Predsjednik Sindikata medija Crne Gore Radomir Kračković, smatra da je to rezultat velike polarizacije medija koja postoji godinama, a koja se reflektuje i na situacije kada je, po njegovom mišljenju, potrebno iskazati maksimalnu solidarnost.
“Tu prvenstveno mislim na slučajeve napada na novinare, a svjedoci smo da su posljednjih godina na meti bili novinari i medijski radnici iz različitih medija, sa različitim uređivačkim politikama, što znači da je cjelokupna medijska zajednica u problemu. Novinari i medijski radnici zbog toga moraju biti svjesni značaja zajedničkog djelovanja, kada je to u zajedničkom interesu. Solidarisanje sa kolegama iz redakcija sa drugačijim svjetonazorima ili uređivačkim politikama ne znači nikakvu ,,izdaju”, naprotiv, to je neophodno ako želimo da se poboljša status naše profesije”, jasan je Kračković.
Novinar Al Jazeere Predrag Tomović, dodaje da je solidarnost i kada je novinari i mediji iskažu, obično površna, deklarativna.
“Bilo je doduše primjera kada su kolege u prošlosti izlazile na proteste nakon napada na novinare i medije, ali su to uglavnom uvijek bili iskazi solidarnosti i podrške od onih redakcija i kolega koji su na istoj vrijednosnoj liniji, dok su oni “drugi” ostajali nijemi i likovali. U odnosu na ponašanje institucija, tu gotovo da ne postoji ni solidarnosti niti spremnosti da se odnos pojedinih državnih organa promijeni u nekim elementarnim stvarima – poput nemogućnosti novinara i medija da se izbore za bolji tretman u određenim situacijama. Novinari se smrzavaju, kisnu, i žedni i gladni vrlo često čekaju izjave ili neke važne događaje”, navodi primjere Tomović.
Novinarka ETV Mirjana Miladinović kaže da uvijek odgovor na skoro svako pitanje u vezi sa medijima počne onom poznatom krilaticom “mediji su ogledalo društva”, pa…
“Kakvo nam je društvo, takvi su nam mediji, pa je tako i u ovom slučaju – podijeljeni. Tako da bi odgovor na ovo pitanje bio, nažalost, da ne postoji solidarnost. Dovoljno je da pogledate kakva je situacija sa udruženjima novinara i tijelima koja bi trebalo da vode, kontrolišu i štite medijsku scenu i medije u Crnoj Gori. Jedinstva nema, pa tako nema ni jedinstva kada su posrijedi napadi na novinare. Kao društvo smo došli do toga da, ako se desi nešto loše komšiji sa kojim smo u dobrim odnosima staćemo u njegovu odbranu, osudićemo, pokušaćemo da zaštitimo, dok, ukoliko se to desi onom drugom s kojim smo, recimo u svađi, osjećaj pa samim tim i reakcija nije ista, ili izostane. Isto je u medijima. Opet kažem, nažalost”, kaže Miladinović.
Napadi na novinare, verbalni, fizički ili online prijetnje, bili su česti u proteklom periodu. Nerijetko u tim napadima i crtanju meta novinarima prednjače političari te nosioci visokih funkcija u zemlji. Najčešće je razlog za takav napad, “nezadovoljstvo” načinom na koji neki novinar ili medij izvještava o konkretnom poltičaru. Najsvježiji primjer je ponašanje potpredsjednika Vlade i ministra ekonomskog razvoja Nika Đeljošaja, prema novinaru TV Vijesti Danilu Ajkoviću.
Tako se potpresjedniku Vlade ne dopada se na koji način novinar Ajković izvještava o suđenju Đeljošaju zbog optužbi da je kao predsjednik Opštine Tuzi svojevremeno pozivao na otpor. Nakon svakog ročišta Đeljošaj je izlazio sa javnim optužbama na račun tužiteljke Ivane Petrušić, sutkinje Ivane Becić i novinara Ajkovića da se obračunavaju sa njim i da su korumpirani. Pritom Đeljošaj nije ponudio nijedan dokaz za svoje optužbe koje skoro 15 mjeseci objavljuje i na društvenim mrežama. I dok su sudije I tužitelji stali u odbranu svojih kolega, rijetki su reagovali da zaštite Ajkovića.
“Đeljošev napad na Ajkovića je nedopustiv, neutemeljen na činjenicama i kompromitujući za cijelu Vladu čiji je potpredsjednik. Neprihvatanje kritike koje je i dovelo do brutalnog vrijeđanja osim što govori o Đeljošajevoj nedoraslosti za važnu javnu funkciju koju pokriva, je i otvoreni pokušaj cenzure koja je u medijima česta i sa kojom se novinari i novinarke teško nose. Svako ko išta zna o medijima i novinarstvu kao profesiji bi se na Đeljošajevom mjestu uzdržao od bilo kakvog komentarisanja, jer je obaveza političara da stvaraju ambijent koji je ohrabrujući za novinare i koji jača njihovu poziciju” poručili su iz Sindikata medija.
Ovo je primjer pokušaja diskreditacije i zastrašivanja novinara. Češće se političari i moćnici kriju iza napada na medije.
Na pitanje, šta je po njima “opasnije”, izostanak solidarnosti ili lažno solidarisanje, pro forme, naši sagovornici različito odgovaraju.
“Pa i jedno i drugo je loše. Izostanak solidarnosti pokazuje da nas nije briga za probleme u kojima se i mi sami nekada možemo naći. Tek ako se mi nađemo u sličnoj situaciji ili postanemo meta napada, tada shvatimo koliko je solidarnost zapravo važna. I solidarisanje pro forme nije iskreno i takođe ne doprinosi poboljšanju položaja novinara i medijskih radnika”, kaže Kračković.
Tomović i Miladinovićka, ipak ,smatraju da je mnogo opasniji izostanak bilo kakve reakcije.
“Najopasniji je izostanak bilo kakve reakcije jer se to prevodi sa “neka, dobili su što je i trebalo ili što su i zaslužili”. I lažno solidarisanje je ponekad opasno, ali ga uglavnom možemo podvesti pod licemjerje, u smislu, hajde da reagujemo da ne bude da se nijesmo uopšte oglasili”, kaže Tomović.
Miladinovića ističe da je opasniji izostanak solidarnosti. “Jer, ukoliko bar “glumimo solidarnost” u jednom momentu ćemo prestati da glumimo i postaće normalnost. Ako se bar ne trudimo da ispravimo, nema nade da će situacija biti bolja”, kaže ona.
Kračković, kao čovjek koji se nalazi na čelu trenutno najveće medijske organizacije u zemlji, koja okuplja 700 zaposlenih u medijima, očekuje da će solidarnost u medijskoj zajednici ubuduće biti na većem nivou.
“To nam je nasušno potrebno s obzirom da imamo niz zajedničkih interesa i da je puno problema koji zahtijevaju hitno rješavanje kako bi se poboljšao položaj novinara i ukupan medijski ambijent u Crnoj Gori” , kaže on.
Samo u protekle tri godine novinari i mediji u Crnoj Gori bili su mete raznih napada čak 72 puta, što dovoljno govori o uslovima rada u crnogorskom novinarstvu.
Članak je dio regionalnog projekta „Naši mediji: Inicijativa civilnog društva za razvoj medijske pismenosti i aktivizma, borbu protiv polarizacije i promovisanje dijaloga“, koji podržava Evropska unija, a sprovodi se u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Turskoj. Projekat kofinansira Ministarsrvo javne uprave u Crnoj Gori.
Članak je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije i Ministarstva javne uprave u Crnoj Gori. Sadržaj je isključivo odgovornost Instituta za medije Crne Gore i ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ministarstva javne uprave.
