Aktuelnosti

Medijska pismenost i mladi

08.02.2021.

PIŠU: Svetlana Jovetić Koprivica, Miro Minić

Da li smo, zaista, učinili sve da svijet koji ostavljamo mladim ljudima bude bezbjedno i zdravo mjesto koje svima pruža jednake šanse? Čime možemo doprinijeti da budućnost bude po mjeri čovjeka?

Odgovornost donosilaca odluka o tome kakve ćemo sadržaje ponuditi djeci u toku njihovog školovanja važno je pitanje današnjice u crnogorskom obrazovanju. 

Nacionalna koalicija za jačanje Medijske pismenosti u Crnoj Gori, između ostalih članova, okuplja i nastavnike Crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti. U želji da skrenu pažnju na značaj medijskog opismenjavanja učenika, podsticanja i razvijanja njihovih kompetencija kritičkog mišljenja i slobodnog rasuđivanja, nastavnici Svetlana Jovetić Koprivica i Miroslav Minić sproveli su istraživanje u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš“  i  Srednjoj mješovitoj školi „Golubovci“. Istraživanjem je obuhvaćeno 78 učenica i učenika, riječ je o mladim ljudima, sedamnaestogodišnjacima, koji pored obaveznih predmeta bivaju u prilici da biraju izborne predmete, te izučavaju sadržaje za koje procjenjuju da mogu biti od značaja za unapređivanje njihovih znanja, sposobnosti i vještina. 

Na pitanje Koje medije najčešće pratiš? - gotovo svi učenici su istakli da su u kontaktu sa medijskim sadržajima svakodnevno, te da je njihov boravak u online prostoru višečasovni. Među ovom populacijom, prema navedenom uzorku, svi ispitanici su korisnici društvenih mreža, 22 ispitanika ili 28% prati sadržaje elektronskih medija, dok informacije putem štampanih medija dobija svega 2 (2.56%) učesnika  ovom istraživanju. Za razliku od klasičnih, štampanih medija, portali informišu 17 ispitanika ili 21,79% učenika.

Vrsta medijskih sadržaja koja ispunjava polje interesovanja anketiranih, mahom, šesnaestogodišnjaka su: informativni, obrazovni, kulturno-umjetnički, zabavni, sportski medijski programi. Zanimljivo je da svega 25,4%, odnosno 20 učenika pokazuje zainteresovanost za obrazovne sadržaje, dok informativne sadržaje prati 47 učenika ili 60,25%. Pažnju 45 učenika okupiraju kulturno-umjetnički sadržaji u 57,69% slučajeva, dok zabavni program prati 71,79%, odnosno 56 učenika. Interesovanje za sportske sadržaje pokazuje 37 učenika/ca ili 47,43% ispitanika. Ovi podaci ukazuju na nekoliko zanimljivih aspekata kontakta učenik-mediji, jedan od njih tiče se činjenice da je značajno manji procenat učenika koji prati obrazovne sadržaje od broja učenika koji prate zabavne ili sportske programe. Iako na pitanje – Da li provjeravaju tačnost i izvore informacija? – 73,08% ispitanika odgovorilo potvrdno, njih 86% nije moglo precizno da definiše na koji način provjerava izvore informacija.

Od ukupnog broja anketiranih, 17 učenika/ca ili 33,3% vjeruje da mediji utiču na način organizovanja njihovog slobodnog vremena, dok 50 ili 64,1% smatra da reklamni sadržaji utiču na njihov način trošenja džeparca. Među ovom populacijom, svega 12 učenika ili 6,41% procjenjuje da mediji imaju uticaj na to koliko i kako brinu o svom zdravlju. Neznatno više od polovine, odnosno 55,13% tvrdi da medijski sadržaji utiču na formiranje njihovih životnih stavova, dok svega 9 učenika ili 11,54% uvažava da mediji imaju moć da utiču na njihovo donošenje odluka.

Upitani da li vjeruju da mediji imaju mogućnost da manipulišu publikom 53 učenika ili 67,95% je odgovorilo potvrdno, dok 25 ili 32,05% učenika negira takvu mogućnost. Kada je od anketiranih učenika zatraženo da navedu na koji način mediji mogu manipulisati ljudima, najčešći odgovori odnose se na plasiranje lažnih informacija. Više od polovine učenika uočava da prostor manipulacije vidi u reklamnim sadržajima, rijaliti emisijama, sadržajima koji se tiču liječenja i zdravlja.

 

Srednjoškolci u čijim su životima mediji zastupljeni, kako sami tvrde, svakodnevno u višečasovnom opsegu za pojam „medijska pismenost“ su čuli u 70,51% slučajeva, dok je 29,49% potpuno neupućeno. U sličnim razmjerama kreću se i procenti onih koji bi birali Medijsku pismenost ukoliko bi imali takvu mogućnost, pa bi 54 učenika ili 69,23% odabralo, dok se 24 učenika ili 30,77% ne bi opredijelilo za ovaj predmet. Od posebnog značaja je to da učenici koji su prisustvovali radionicama i okruglim stolovima koji su za temu imali medijsku pismenost bez izuzetka uviđaju značaja medijske pismenosti, dok učenici koji nijesu imali priliku da se susretnu sa ovom tematikom u toku svog dosadašnjeg školovanja ne procjenjuju da bi im takav predmetni sadržaj bio od koristi.

Ukoliko bi imali priliku da biraju Medijsku pismenost, važeći stav učenika je da bi izbor tog predmeta umnogome zavisio od toga ko je nastavnik koji predaje i da njihovo interesovanje za određene sadržaje počiva na procjeni koliko valjano komuniciraju sa nastavnikom. Što nesumnjivo upućuje na zaključak da ovoj populaciji treba prići kao osjetljivoj i najzad onima od čijih odluka zavisi budućnost svih nas.

Scroll to Top