Piše: Borislav Višnjić
Kvalitetno novinarstvo mora biti nezavisno i nepristrasno, ali u situacijama poput ruske agresije na Ukrajini koje ugrožavaju naš demokratski, slobodni i pluralistički društveni poredak novinari mogu, pa čak i moraju da zauzmu stav, ocijenio je u intervju Institutu za medije direktor Medijskog programa za Jugoistočnu Evropu Fondacije Konrad Adenauer (KAS), Hendrik Sitig (Sittig).
Smatra i da Javni servis može biti zaista nezavisan samo ukoliko ga direktno finansiraju građani, ali dodaje da je finansiranje javnih emitera kroz mjesečnu pretplatu sve manje popularan i u zapadnim zemljama pa neke, poput Francuske i Danske, odustaju od tog modela.
Sa Sitigom, koji je ranije bio novinar na njemačkom javnom servisu, razgovarali smo i o značaju jačanja nezavisnosti RTCG-a za dalji razvoj demokratije, ali i o zabrani rada ruskim medijima kao i borbi protiv dezinformacionih kampanja i lažnih vijesti.
Glavna poruka koju čujemo od svih političara, kada je riječ o medijskoj zajednici, je da bez nezavisnih medija ne može biti ni demokratije. Ipak, to u našim zemljama često nije slučaj. Kako je moguće obezbijediti veću nezavisnost medija prije svih Javnog servisa od političkih uticaja?
SITIG: Osnovni problem većine zemalja jugoistočne Evrope, uključujući i Crnu Goru, jeste nedostatak svijesti o kvalitetnom novinarstvu. Potrebna je atmosfera i društveni konsenzus da su nezavisni mediji od suštinske važnosti za demokratiju. Tu atmosferu prije svega moraju stvarati političari koji snose odgovornost za društveni razvoj u svojim zemljama. Ako se to desi, značajno će se smanjiti i konkretni problemi kao što su verbalni i fizički napadi na predstavnike medija, strateške pravne radnje protiv istraživanja (tzv. SLAPP), klevetničke kampanje ili otežan pristup javnim informacijama itd. To bi takođe ojačalo značaj nezavisnog javnog emitovanja, za koji vjerujem da je od suštinskog značaja za demokratiju.
U Njemačkoj Javni servis finansiraju građani putem pretplate. Da li je to pravi recept za punu nezavisnost RTCG-a i možemo li govoriti o nezavisnom Javnom servisu sve dok se finansira isključivo iz budžeta kakav je slučaj i dalje u Crnoj Gori?
SITIG: U Njemačkoj, kao i u mnogim drugim zemljama, javno emitovanje se finansira od mjesečne pretplate. To je decenijama dokazan i funkcionalan sistem. Međutim, treba napomenuti da je ovaj model ujedno i najmanje popularan među stanovništvom i stoga je uvijek predmet rasprave, posebno kada se pretplata povećava. To je potvrdila i studija koju je sproveo naš KAS Media Program u svih deset zemalja jugoistočne Evrope koje pratimo. U nekim zapadnim zemljama, kao što su Danska i trenutno u Francuskoj, pretplata je upravo ukinuta ili tek treba da bude ukinuta. Takođe, javni servisi se u nekim slučajevima finansiraju kroz državni budžet. Sa moje tačke gledišta, to je pogrešan put. Ako želite da govorite o zaista nezavisnom javnom servisu koji je prije svega posvećen svojoj publici, javne emitere moraju direktno finansirati građani. Ali, najvažnije je da javni radiodifuzni servis dobije dovoljno novca da ispuni svoje društvene zadatke i da mu se obezbijedi srednjoročno finansiranje. Ako se to radi kroz državni budžet, iznos budžeta za javnu radiodifuziju mora biti fiksan. Stoga se mora osigurati da ne može biti direktnog ili indirektnog političkog uticaja na emitere putem proizvoljnih finansijskih prilagođavanja.
Zbog činjenice da se Javni servis finansira iz budžeta dio predstavnika privatnih medija traži da se RTCG-u ukine pravo na zaradu od marketinga. Kako to komentarišete i postoje li slični primjeri u praksi da Javni servis nema pravo na zaradu od marketinga?
SITIG: Ta diskusija se zaista pojavljuje često– i mogu je iskreno razumjeti. Smatram da je oglašavanje dosadno, posebno kada je prečesto i predugo u programu. Ali, koliko znam, javnim emiterima u svim zemljama je dozvoljeno da emituju reklame. Prihod od oglašavanja je važan dio ukupnog finansiranja, koji se ne može jednostavno nadoknaditi ukoliko se ukine. U Njemačkoj je udio oglašavanja u budžetu javnog emitera oko osam odsto. U studiji koju je Medijski program KAS-a radio prihvatanje oglašavanja kao sufinansiranja javnog emitovanja bilo je relativno visoko. U Crnoj Gori 29 odsto ispitanika je reklo da prihvata oglašavanje na RTCG. Postoji još jedna stvar što je neka stanica popularnija, veća je motivacija reklamne industrije da tamo emituje reklame.
U našoj javnosti se prilikom izbora članova Savjeta RTCG uvijek vodi polemika da li su svi vezani za određene političke partije ili su nezavisni u odlučivanju. Zanimljivo, u njemačkom Javnom servisu dio članova Savjeta čine poslanici ili predstavnici političkih partija. Da li je to dobar model za veću nezavisnost članova Savjeta ili je još uvijek neprimjenljiv u našim društvima?
SITIG: Javne emitere u Njemačkoj kontrolišu takozvani savjeti za radiodifuziju. Njihov sastav je odraz društva i ponekad imaju i više od 40 članova. Njih delegiraju različite društveno relevantne organizacije na četiri ili pet godina – odnosno nijesu birane sa političke strane. Oni uključuju sindikate i crkve, ali i, na primjer, predstavnike omladinskih organizacija, udruženja za zaštitu prirode i poljoprivrede, univerziteta ili muzička i udruženja žena. Da, predstavnici političkih partija su i članovi Savjeta za radiodifuziju. Međutim, Savezni ustavni sud je prije nekoliko godina odlučio da udeo takozvanih državnih članova može biti samo 30 odsto.
Rat u Ukrajini je glavna tema svih svjetskih medija posljednjih mjeseci. Da li je moguće da u takvim situacijama mediji, prije svih Javni servis, ostanu neutralni ili je neophodan jasan stav da je riječ o ruskoj invaziji i agresiji na suverenu zemlju?
SITIG: To je teško ali opravdano pitanje. Osnovni princip je da kvalitetno novinarstvo mora biti nezavisno i nepristrasno. Međutim, sve češće se raspravlja o tome da li i novinarima treba dozvoliti da zauzmu stav. Ovdje, u situacijama koje ugrožavaju naš demokratski, slobodni i pluralistički društveni poredak, ja sam jasan – da, novinari mogu, pa čak i moraju da zauzmu stav. Jer, bez demokratije ne može biti slobodne štampe. Inače bismo sjekli granu na kojoj svi sedimo. To, međutim, ne znači da je novinarima dozvoljeno da gledaju izbliza, postavljaju pitanja i kritikuju čak i u posebnim situacijama kao što je ova u kojoj se trenutno nalazimo.
U kojoj od zemalja regiona ste registrovali najviše ruske propagande od početka rata u Ukrajini?
SITIG: Kremlj već duže vrijeme pokušava da svojim hibridnim ratom, koji su započeli, svim sredstvima podijeli i uništi naše slobodno društvo. Dezinformacije i lažne vijesti su važna oruđa u toj perverznoj strategiji uništenja. Ovdje se mora ojačati poverenje u tradicionalne medije, kao što je javni servis, ali i pronaći odgovarajuća sredstva za razvoj medijske pismenosti. Ruska propaganda se može naći u svim zemljama, a takođe veoma je prisutna i u Njemačkoj. Posebno je opasno kada političari i tradicionalni mediji usvoje tu lažnu propagandu. U jugoistočnoj Evropi treba pomenuti slovenske zemlje, koje se jezički i kulturno mogu povezati sa Rusijom Srbiju, Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, ali i Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini.
Od 2018. godine u Njemačkoj je na snazi zakon (Gesetz zur Verbesserung der Rechtsdurchsetzung in sozialen Netzwerken, „NetzDG“) koji nalaže društvenim medijima da brzo uklone govor mržnje, lažne vijesti i druge ilegalne sadržaje. Da li je taj akt značajnije doprinio smanjenju govora mržnje i posebno lažnih vijesti?
SITIG: Prije svega važno je preduzeti akcije protiv svih pojava, kojih u prošlosti, bar u ovoj mjeri, nije bilo,. Dezinformacije i lažne vesti su digitalne pošasti našeg vremena. One uništavaju naše društvo i često se koriste upravo iz tog razloga. Poslednjih godina je porasla svijest da se protiv njih preduzme mjere na društvenim mrežama. Ali to još uvijek nije dovoljno. NetzDG je bio samo početak. U Njemačkoj su donijeti novi zakoni a nedavno je usvojen Zakon o digitalnim uslugama na nivou EU. Takav postupak države je uvijek hod po konopcu, jer vrlo brzo može da dovede do cenzure. Zato se to mora pratiti i posmatrati. Međutim, država mora da reaguje kada takve pojave ugroze demokratiju i na kraju društvo.
Državna institucija Njemačke nadležna za medije (MABB) zabranila je emitovanje televizijskog kanala „Raša tudej DE” u Njemačkoj zbog nedostatka dozvole, još i prije rata u Ukrajini. U Crnoj Gori postoji više medija koji odbijaju da se registruju shodno zakonu i već duže šire rusku propagandu. Kako je moguće bolje urediti tu oblast i zbog čega je neophodno da svi mediji budu registrovani iako Savjet Evrope s druge strane ocjenjuje da je prisilna registracija ograničenje slobode govora?
SITIG: Na zabranu ruskih kanala takođe se „na prvu loptu“ može gledati kritički. Živimo u pluralističkom društvu u kojem mora postojati mnogo različitih glasova. Ali, informacije preko kojih formiramo svoje mišljenje moraju biti istinite. To posebno, ako se kroz njih donose političke odluke. Sve drugo bi bilo pogubno. Takođe ne postoje „alternativne činjenice“ i ne živimo u „postfaktičkom dobu“. Ruski emiteri su dokazani instrumenti dobro finansirane propagandne mašine Kremlja i njegovih tajnih službi. Za to ima dovoljno dokaza. U tom pogledu zabrana stanica bila je ispravna, posebno imajući u vidu trenutnu ratnu situaciju i prijetnju koju predstavlja agresorska Rusija.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
