Piše: Nenad Pejić, novinar
„Zaustavite Reuters“ viknuo je prije oko 70 godina jedan od komunističkih čelnika kad mu se nije dopalo izvještavanje ove ugledne svjetske novinaske agencije.
Kada je jedan ruski oficir na državnoj televiziji u Moskvi pokušao govoriti o žrtvama na ruskoj strani u ratu u Ukrajini, poginulim ruskim vojnicima voditelj je ustao sa stolice i viknuo „Stop, ne želim da to čujem!“, oficir je nastavio i ponovo ga je voditelj prekinuo govoreći da je operacija u Ukrajino „trijumf ruske armije!“
(https://www.youtube.com/watch?v=WeXWbnA58Ow&ab_channel=TheTelegraph)
„Zaustavite istinu“ je zajednički nazivnik za ova dva medijska slučaja. Oba su gruba, posljedica pokušaja da se zaustave činjenice. Ali, oba su gotovo komična. Jer, mudriji mediji kontrilirani od mudrijih političara danas imaju mnogo modernije metode manipulacije. Poznati američki intelektualac, Noam Chomsky je definirao 10 strategija mediji iza kojih stoji vlast manipuliraju sa građanima.
Strategija odvraćanja pažnje uvijek drži javnost „zauzetom“ nekim strahom, senzacijom, pregovorima kako joj se nebi dalo vrijeme da razmisli i tome šta se događa. Regionalni „šampion“ u ovome su vlasti Srbije. One već tri desetljeća nameću nacionalnu temu kao glavnu odrednicu svakodnevnice, a da pri tom sve druge stvari ostaju po strani netaknute. U Crnoj Gori naprimjer vjera je nametnuta kao glavni problem društva iako to ni izdaleka nije slučaj.
Kreiraj problem pa ponudi rješenje se najčešće ilustrira kad vlasti, odgovorne za ekonomsku krizu ponude smanjivanje ljudskih prava kao put za njeno rješenje. Vlasti u Beogradu su organizirale protest protiv Parade ponosa, pa su je onda zabranile, pa onda odobrile, i to bez obzira na četiri odluke Ustavnog suda Srbije da je šetnje protivustavno zabranjivati. Dakle, vlast je kreirala problem, a onda se premijerka pohvalila kako je Srbija tolerantna zemlja. Uhapšeno je 60 građana. Strogo kontrolirani mediji ne pitaju zašto vlast zabranjuje EUROPRIDE kad su ti ljudi poznati kao mirobljubivi, a ne zabranjuje desničarski protest koji je poznat kao nasilan?
Postepenost je strategija koja se upotrebljava kad postoji strah od reakcije javnosti na odluku vlasti te izbjegne šok radi vladine odluke. To se recimo ovih dana radi sa cijenama plina ili benzina. Cijene se dižu po malo, ali stalno.
Strategija odgađanja govori o žrtvi koja se mora podnijeti u budućnosti, dakle ne odmah.“Sutra će biti bolje“ je krilatica o kojoj je ironično pjevao i Đorđe Balašević.
Tretiraj javnost kao dijete, kao neobrazovanu masu je princip čija je dobra ilustracija afera u INI koja je otkrila ukradenu milijardu kuna. Premijer Hrvatske, Andrej Plenković, izjavljuje da je činjenica da je kriminal otrkiven „dokaz da sistem fukncionira“! Ozbiljno? Pa, da sistem funkcionira to se ne bi moglo ni dogoditi! Premijer kaže da je „vlada otkrila prevaru“, ali ne kaže da je ta ista vlada imenovala ljude koji su pokrali INU. Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a izjavljuje u povodu pljačke u INI: “Zar da sada idemo na nove izbore? Kada pripremamo mjere za spas naših sugrađana?!”
Emocija je bolja od refleksije je jedna od omiljenih strategija medija u pripremi javnosti ili za sukob ili da se prihvati neka vladina odluka. Pri tom se najčešće upotrebljavaju djeca. Mediji objavljuju njihove slike, izmišljaju vijesti koje se tiču djece. Rat 90-ih nudi pregršt primjera za to. I masakr na Cetinju je korišten za istu svrhu.
Sedma strategija o kojoj govori Chomsky je držanje javnosti u neznanju. Ova strategija može trajati jedno vrijeme, ali nikad čitavo vrijeme. Sada su već smiješni pokušaji medija u Rusiji da spriječe da činjenice dođu do javnosti. Kakav je kredibilitet tih medija i da li će im se vjerovati čak i kad budu govorili istinu? Neznanje je omiljena kategorija diktatora.
Javnost treba da voli prosječnost je tendencija da u medijima sve više pojavljuju ljudi i rečenice (psovke) koji tamo nikad nisu pripadali. Razni reality programi promoviraju takvu populaciju. Nema ništa loše u tome biti prosječan, ali društvo ne vuku naprijed prosječni i kad društvo prihvati prosječnost kao kriterij, dobar je primjer za to BiH, ono zaostaje. To vlastima, pa i urednicima u medijima koji ih podržavaju, odgovara. Zašto bi oni promovirali nadprosječnost kad im je ovako dobro?
“Mi smo krivi” – građani su krivi što imaju ovakvu vlast; treba da štedimo da bi nam bilo bolje; moramo razumjeti; nije sad vrijeme…i tako dalje su izrazi kojima se građanima nameće krivica za ono što se dešava.
Nijedna od ovih strategija ne bi bila uspješna da nema podršku medija. Ćutnja medija o raznim skandalima, spinovanje vijesti, vodi društva u sukob. Manipulacija je put ka tome, mediji su sredstvo. Trima polugama vlasti (zakonodavstvo, izvršna vlast, sudstvo) dodaje se četvrta – mediji.
Nema ništa gore za medije od toga da budu poluge vlasti.
