Piše: Mirza Ajnadžić
Teoretičar filma Bil Nikols pisao je o šest tipova dokumentarnih filmova – poetski, ekspozitorni, refleksivni, opservacijski, performativni i participativni – svaki sa specifičnim karakteristikama. Radi se o načinu na koji pričate svoju priču. Poetski dokumentarac govori uglavnom vizuelno, sa malo ili bez dijaloga i bez naracije. Drugim riječima, odgovornost je na direktoru fotografije da napravi upečatljive slike koje mogu same da ispričaju priču. Refleksivni dokumentarac stvara direktan odnos između režisera i publike, pri čemu režiser ima i ulogu u samom filmu. Vjerovatno jedan od prvih i još uvijek jedan od najboljih refleksivnih dokumentaraca jeste „Čovjek sa filmskom kamerom” Dzige Vetrova iz 1929.
Opservacijski dokumentarni filmovi donekle su slični poetskim utoliko što su prvenstveno fokusirani na pedantno posmatranje, a tokom snimanja dominiraju dugi kadrovi. Performativni dokumentarni filmovi – filmski stvaralac pretvara film u zabavnu predstavu. Autor često ima blizak lični interes za temu, zbog čega su ovakvi dokumentarni filmovi prepuni snažnih stavova. Participativni tip je onaj kada filmski stvaralac učestvuje u priči, a ne da je posmatra. Nalaze se ispred kamere i postavljaju pitanja. Oni ne utiču na temu, već govore svoju verziju istine ili kako to je vide. Najbolji primjer za ovu vrstu su filmovi Luj Terua, britansko-američkog dokumentariste i novinara.
Najčešći tip dokumentarnog filma je ekspozitorni. Takvi filmovi imaju tendenciju da obrazuju i objasne specifične probleme, trendove ili događaje. Sadrže intervjue, naraciju, različite vrste arhivske građe, vizualizovane podatke… sve kako bi tema bila što jasnija publici. Većina dokumentarnih filmova koje ću ovdje spomenuti spada u ovu kategoriju. Da budemo jasni, tražio sam dokumentarne filmove o novinarima, koje nisu neophodno i napravili novinari. Dakle, rad novinara, borbe sa kojima se suočavaju, priče za kojima tragaju su teme filmova koje sam odabrao.
JUNK FOLDER/TERET ISKUSTVA/CIJENA ISTINE Serija dokumentarnih filmova u produkciji SEENPM-a i Mediacentra Sarajevo
Ova tri dokumentarna filma su producirali SEENPM and Mediacentar kao dio projekta Snažni . Junk Folder, u režiji Alena Šimića, prvi put je prikazan u septembru 2021. godine. Priča o lažnim vijestima koje su uticale na društva Zapadnog Balkana posljednjih godina. Ovaj 30-minutni film nudi osvježavajući stil pripovijedanja. Autori su koristili mnogo vrlo dobro osmišljenog CGI-a za B-rolnu, kako bi stvorili ogromnu deponiju smeća, sugerišući, koliko sam shvatio, šta je pravo mjesto za lažne vijesti. Posebno je upečatljiv bio snimak golubova koji jedu sa ovog smetlišta – opet pametna priča koja prikazuje društvo koje “jede ono što se servira” iako je to smeće. Odlični intervjui pomogli su Šimiću da napravi zabavni dokumentarac o ovoj važnoj, ali ne samo filmskoj temi. Duhovit je, vizuelno zanimljiv i priča važnu priču, pa je vrijedan gledanja
Teret iskustva, u režiji Sabrine Begović Ćorić, objavljen je u novembru 2022. Po pripovijedanju, vizualnosti i režiji, po meni je najbolji od svih ovdje navedenih filmova. Na vrlo jednostavan način priča priču o tri vodeće novinarke iz Bosne, Kosova i Srbije. Zasnovan je na razgovoru u podkast studiju, između tri protagonistkinje. One razgovaraju o prijetnjama s kojima se svakodnevno suočavaju zbog svog posla i kako to utiče na njihov svakodnevni život, važnoj temi ispričanoj na jednostavan, ali efikasan način.
Cijena istine je posljednji dokumentarac u ovoj seriji, objavljen onlajn tek u februaru. Fokusira se na napade na novinare u Srbiji. „Film prati novinare Milana Jovanovića, koji je izgubio kuću u paljevini, Vladimira Mitrića, koji već 18 godina živi pod zaštitom policije, i istraživačku novinarku Jelenu Zorić.“ – objašnjava se u sinopsisu filma. Film počinje svedočenjem Milana Jovanovića, koje je u stilu naracije, dok gledaoci bivaju vizuelno prenešeni stanje posle napada na njega i njegovu suprugu, odnosno paljevine njihove kuće, a zatim slijedi priča novinara Vladimira Mitrića, koji živi pod zaštitom policije, i istraživačke novinarke Jelene Zorić. Svaka od tri priče mogla bi i sama biti zaseban dokumentarac, što sam, u izvjesnoj mjeri, i želio da budu, ali se dobro uklapaju u jedan dokumentarac sa dobrim vizuelnim pripovijedanjem autorice Valentine Delić, što ga čini obaveznim za gledanje.
Ono što ova tri dokumentarca čini zanimljivim je sinergija između medijski fokusiranih CSO, koje očito nastoje zagovarati važna društvena pitanja, i filmskih stvaralaca, čiji je primarni interes, naravno, filmska strana stvari.
Pogledajte kratku video kompilaciju svih dokumentarnih filmova sa liste ovdje. (UPOZORENJE: Sljedeći video sadržaj bi nekome mogao biti uznemirujući!)
ODGOVORNO uloga medija i novinarstva u ratnohuškačkoj propagandi
Arhitelprodukcija iz Srbije je osnovana 1993. godine, i prvi put se istakla serijom “Slike i riječi mržnje”. Glavni cilj ove produkcije je borba protiv cenzure i zloupotrebe medija kada je u pitanju suočavanje s prošlošću. Jednosatni film iz 2022., “Odgovorno”, autora Ivane Lalić i režije Gorana Kovačića, prikazuje kako su mediji korišćeni kao propagandno oruđe u Srbiji devedesetih godina prošlog vijeka. Sadrži intervjue s novinarima i arhivske snimke o medijima, urednicima i novinarima koji su tada bili dio ratnohuškačke mašinerije. “Odgovorno” je klasični narativni, ekspozitorni TV dokumentarac koji nastoji da objasni probleme i obrazuje javnost, u ovom slučaju o tome kako i zašto medijski profesionalci završavaju kao propagandno oruđe. Film koristi jednostavan, ali vjerovatno najefikasniji metod pričanja ovakve priče, uz niz intervjua u krupnom kadru, koji pokreću naraciju. “Odgovorno” nas vodi od 1990-ih do danas, pokazujući važnost medija poslušnih nedemokratskim političkim režimima i tjera nas da se zapitamo kako bi se stvari odvijale da su mediji nezavisni.
SILOM NA SEDMU – SLUČAJ CRNA GORA “Ukratko – sumorna slika atmosfere u kojoj medijima nije dozvoljeno da rade slobodno i imaju mogućnost da budu korektiv vlasti i jedan od stubova demokratije.” – citat naratora iz dokumentarca.
Dvanaestominutni dokumentarac Opasna mreža iz Sjeverne Makedonije govori o onlajn napadima na novinarke. Zasnovan je na PINAinom istraživanju(Platforma za istraživačko novinarstvo i analizu). Ovaj dokumentarac balansira između video reportaže, filma i propagandnog videa. Autori su koristili CGI (kompjuterski generisanu animaciju), intervjue i B-rolnu koja prati i otkriva djelove svakodnevnog života učesnika, doprinoseći filmičnijem iskustvu.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Novinarstvo i dokumentarni film imaju mnogo toga zajedničkog. I jedno i drugo traže priče vrijedne pričanja, posebno one koje treba ispričati. Postoji rastući trend da novinari i medijske kuće proizvode dokumentarne filmove kako bi ispričali priču. Novinarima je često teško usvojiti pristup „pokaži ali ne pričaj“, tehniku filmske priče koja se prvenstveno oslanja na vizuelni sadržaj. Ono što možda nedostaje u stvaranju dokumentarnog filma od strane novinara i medija u regionu su novi pristupi u njihovom vizuelnom pripovijedanju. To ne znači da nema mjesta za jednostavan narativni ekspozicijski film – ponekad je to ipak najbolji način da se ispriča određena priča.
Način na koji smo odabrali da ispričamo priču ponekad je važan koliko i sama priča. Samo pogledajte film iz 2008 “Waltz with Bashir” od Ari Formana. Ovo je animirani dokumentarac u kojem režiser intervjuiše svoje kolege ratne veterane kako bi popunio praznine u sjećanju na događaje iz 1982. godine u Libanu. Priča bi bila nevjerovatna bez obzira na sve, ali način na koji je ispričana učinio ju je sjajnim filmom. Ako ste u iskušenju da mislite da filmovima o novinarstvu ili novinarskim filmovima nedostaje drama, svakako pogledajte rumunski dokumentarac iz 2019. “Collective” od Aleksandra Nanaua. I često koriste nove pristupe snimanju filmova. Uzmite kameru ili pametni telefon i snimite ono što mislite da bi mogla biti dobra priča ispričana iz vaše perspektive, a poduhvat bi mogao završiti kao prekrasan film, kao što je “Cameraperson” Kirsten Džonson, iz 2016., ili čak nevjerovatan, kao film iz 2019.,“For Sama” od Uad Al-Kateaba. Ono što pokušavam da istaknem je da bih volio da vidim da mediji i novinari koriste, tamo gdje je to moguće i primjereno, razigranije pristupe u svom dokumentarnom radu.
Projekat finansira EU
Regionalni program SNAŽNI: Akciju civilnog društva za reafirmaciju slobode medija i suzbijanje dezinformacija i propagande mržnje na Zapadnom Balkanu i Turskoj, uz finansijsku podršku Evropske unije, sprovode partnerske organizacije SEENPM, Albanski institut za medije, Mediacentar Sarajevo, Kosovo 2.0, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za mediumi, Novosadska novinarska škola, Peace Institute i Bianet.
Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost SEENPM-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
