Danijela Lasica, novinarka
Četrnaest godina nakon terorističkog napada koji je potresao Norvešku, ta država je gotovo u potpunosti sprovela preporuke nezavisne komisije, koja je formirana na prijedlog tamošnje vlade. Od jačanja policijskih kapaciteta do modernizacije komunikacijskih sistema, Norveška je iz tragedije izgradila jači i spremniji sistem.
„Mnoge od predloženih mjera su sprovedene. Policija i hitne službe sada su bolje pripremljene za terorističke prijetnje nego što su bile prije četrnaest godina. Operativna spremnost se poboljšala, operativni centri policije su veći, a kapacitet helikoptera je znatno bolji“, kaže Olav Roneberg, TV 2 iz Norveške, koji se bavi temama bezbjednosti.
Napadi iz 2011. otkrili su ozbiljne slabosti: neadekvatnu zaštitu Vladinog kompleksa, sporu reakciju policije na ostrvu Utoja, slabu koordinaciju među službama i neiskorišćen potencijal modernih tehnologija. Komisija je tada preporučila set sistemskih promjena – od obuke i operativnih centara do jačanja saradnje obavještajnih struktura.
Prema Ronebergovim riječima, upravo je u operativnim segmentima postignut najveći napredak:
„Operativna spremnost se očito poboljšala, operativni centri policije su veći, a kapacitet helikoptera je znatno bolji.“, dodaje naš sagovornik.
Norveška je odgovorila brzo i sistemski. Jedna od najznačajnijih promjena usvojena je iste godine – opšte naoružavanje policije. Norveška je decenijama bila poznata po tome što policajci nisu nosili oružje u redovnim patrolama. To se promijenilo 1. jula 2011, kada je stupila na snagu odluka parlamenta, što vlasti pravdaju potrebom brže reakcije u slučaju oružanih napada. U međuvremenu, ova odluka koja je bila privremenog karaktera, opet je ukinuta. Naime, tamošnja policija smatrala da više nema osnove za nastavak nošenja oružja prilikom policijskih patrola, već se policija vratila nošenju vatrenog oružja koje će biti zaključano u njihovim patrolnim automobilima.
Ipak, neke odluke i dalje važe. Norveška je tako uvela i nacionalni TETRA komunikacioni sistem „Nødnett“, koji omogućava šifrovanu, brzu i sigurnu komunikaciju između policije, vojske, hitnih i zdravstvenih službi. Sistem je operativan širom zemlje, a redovno se testira kroz zajedničke vježbe.
U glavnom gradu Oslu, policija i vojska danas sprovode zajedničke simulacije kriznih situacija, a procedure za koordinaciju su jasnije nego 2011. godine.
Ipak, naš sagovonik upozorava da i dalje slaba tačka ostaje – saradnja službi.
„Vidjeli smo 2022. godine, tokom pucnjave na događaju Pride, kada su ubijene dvije osobe, a više njih povrijeđeno, da domaće i strane obavještajne službe nijesu dovoljno dobro komunicirale” kaže Roneberg.
Komisija je i tada zaključila da je napad mogao biti spriječen boljom komunikacijom među agencijama, a nakon toga su uslijedila nova obećanja o reformama. Kao novinar sa višegodišnjim iskustvom, Roneberg je zato prilično oprezan.
„Nisam siguran da li je sada po tom pitanju bolja situacija“, dodaje kratko.
CRNA GORA PRED ISTIM IZAZOVOM
Dok Norveška gradi sistem iz temelja, Crna Gora se suočila s ponavljanjem tragedije. Nakon masakra u cetinjskom naselju Medovina u avgustu 2022., gdje je ubijeno 10 osoba, ovog januara taj grad je postao poprište nove tragedije – 13 mrtvih, među njima dvoje djece, i još jednom zajednica u šoku.
Između ove dvije tragedije prošle su nepune tri godine, ali ih povezuje isto pitanje: zašto sistem nije funkcionisao? Građani Cetinja, ali i dio stručne javnosti tvrdi da „umjesto da bezbjednosne službe izvuku pouke, one nijesu ništa uradile”.
Nakon posljednjeg masakra, Vlada je uvela dvomjesečnu amnestiju za predaju oružja, najavila strože kontrole i izmjene zakona o posjedovanju oružja. U međuvremenu, građani su izašli na ulice, tražeći ostavke i sistemske promjene.
DVA MODELA – DVA REZULTATA
u Norveškoj, Komisiju iz 2011. imenovala vlada, ali je ona radila potpuno nezavisno od političkih struktura. Njeni nalazi bili su oštri i konkretni, a norveška javnost ih je prihvatila kao objektivnu i profesionalnu procjenu.
Tako je Norveška, pod pritiskom javnosti, ali i zahvaljujući institucionalnoj volji, sprovela reforme koje su joj omogućile bržu reakciju i bolju koordinaciju u krizama.
Crna Gora, uprkos dvije masovne pucnjave, je i dalje bez jasnog plana koji bi spriječio nove tragedije.
Razlika se vidi i u povjerenju javnosti – Norvežani u velikoj mjeri vjeruju policiji i hitnim službama, dok u Crnoj Gori građani sve glasnije traže odgovornost i promjene.
Norveška iskustva pokazuju da je moguće pretvoriti bol u snagu sistema, ali samo ako postoji politička odlučnost da se reforme sprovedu do kraja. Crna Gora, suočena s vlastitim traumama, tek treba da odluči hoće li tim putem krenuti.
Norveška iskustva pokazuju da se iz tragedije mogu izvući jasne pouke, ali i da bez stalne provjere sistema i spremnosti — opasnost od ponavljanja propusta uvijek ostaje.T
Tekst je dio projekta koji finansira Constructive Institute, a realizuje se u okviru SoJo Europe programa, evropske inicijative koju kofinansira Evropska unija, posvećene jačanju nezavisnog i kvalitetnog novinarstva širom Evrope.
