(“Our job is to hold the powerful to account, not to be neutral between right and wrong.” — Christiane Amanpour)
PIŠE: Dragana Šćepanović
Koliko često novinari izgube iz vida granicu između novinarstva i aktivizma? Da li je ta linija uvijek jasno vidljiva, ili je, naprotiv, često zamagljena? U kojim okolnostima bi se eventualno bi trebalo da bude izbrisana? Da li novinarstvo, u svojoj suštini, nosi elemente aktivizma, ili mu je primarna uloga da omogući prostor i vidljivost onima koji se za nešto bore, bez zauzimanja strana? Vjerovatno je malo novinara i novinarki, predanih etičkim normama i radu u javom intersu, koje ta pitanja nijesu makar jednom duboko zaokupila. Granica između novinarske objektivnosti i aktivističkog angažmana postaje naročito tanka kada su u pitanju prava marginalizovanih grupa, onih “koji glas nemaju”, u situacijama kada institucije zakazuju,kad se gaze zakoni, kada se suočavamo s nepravdom i temama o kojima dominantna većina uporno ćuti…
Ipak, upravo u toj tankoj zoni, gdje novinar zakorači izvan neutralnog terena, leži i najveća opasnost. Preplitanje novinarstva i aktivizma može biti oružje istine, ali i alat manipulacije. Kada se aktivizam sakrije u novinarstvo, javnost može biti “zavedena”. S druge strane, kada novinar/ka samo prenosi različite stavove koliko to može dovesti do relativizacije istine i obesmišljavanja novinarske uloge u društvu?
Mustafa Canka, novinar i publicista, podsjeća da je novinarska dužnost da svjedoči i poštuje etičke principe. Prema njegovim riječima, zastupati javni interes ne znači biti aktivista, već imati jasan stav i odgovornost.
“Naša prva ljudska dužnost je da svjedočimo, a novinarska da stojimo na principima Kodeksa novinara. U maloj zajednici, kao što je naša, uz objektivnost i tačnost, moramo biti posvećeni dobrobiti te zajednice. Po mom uvjerenju, na taj način ne postajemo aktivisti, već prije svega zastupnici određenog stava koji je u interesu javnosti, odnosno društva. A, ako to nijesmo u stanju da procijenimo i znamo, onda doista spadamo pod definiciju novinara kao univerzalnih neznalica”, kaže Canka.
Prema njegovim riječima, kad “budemo istinski glas zajednice, posebno kada su u pitanju neke velike teme, a ne oni stavovi koje iz vlastitih interesa protežira vlada ili neki drugi dijelovi vlasti, onda će rasti povjerenje u medije”.
“Nije baš oportuno tako raditi , imati jasne i prepoznatljive stavove, posebno u malim sredinama, i još kada se nešto prelama. Ali, u situaciji kada se nastoje umanjiti medijske slobode, sloboda govora i izražavanja, pa i sloboda okupljanja, vrlina nepristrasnosti postaje mana. Slobodni mediji su kiseonik demokratije, baš kao što je i sloboda prirodno stanje malih društava. To su vrhovni principi kojima se trebamo rukovoditi. Naravno, novinarstvo je i društveno djelovanje i javna stvar”, poručuje on.
Canka podsjeća kako “novinarima često mjere i premjeravaju svaku riječ, svakodnevno, godinama, decenijama…”. Odgovornost, prema njegovim riječima, znači i “imati odgovor”.
“Ako nijeste u stanju da ga imate, da ne možete da trpite kritike, da ne vjerujete u ono što radite, makar vas optužili da ste nečiji aktivista, onda što prije tražite neki drugi posao”, poručuje Canka koleginicama i kolegama.
Novinarstvo treba da bude “neutralno i bazirano na činjenicama, dok aktivizam podrazumijeva zauzimanje strane”, stav je novinarke TV Vijesti Danijele Lasice. Miješanje tih uloga, ocjenjuje ona, “može ugroziti kredibilitet novinara”. Prema njenim riječima, obje uloge su važne, ali treba da ostanu jasno razdvojene.
“Novinarstvo bi trebalo da teži neutralnom i nepristrasnom izvještavanju o činjenicama, ostavljajući publici da sama formira mišljenje o određenom događaju, temi, priči. Aktivizam je, s druge strane, zauzimanje jasne pozicije i angažovanje za njeno ostvarenje. I to su, u najkraćem, definicije jedne i druge profesije. Onog trenutka kada u vašem izvještavanju čitaoci ili gledaoci mogu da prepoznaju da naginjete ka nekoj strani (čak i ako je u suštini ta strana ‘dobra’), vi prestajete da budete samo novinar”, kaže Lasica.
Njen stav je da “svako treba da radi svoj posao i ostane u domenu svoje profesije”, iako “živimo u vremenu kada bi svi htjeli sve da rade, u sve da se razumiju, o svemu da se pitaju”. To, kaže ona, “niti je dobro, a u krajnjem, nije ni moguće”.
“Vrlo često kolege, koje praktikuju da budu i aktivisti, kažu: Treba da imaš svoj stav, treba javno da ga izneseš, treba da ustaneš i boriš se”. Znate, ja o svemu mogu da imam stav, čak i o ‘uticaju gama zraka na salbljasne nevene’. Ali to ne znači da moram da ga i javno iznesem. Posebno ne volim da svoj posao novinara ‘obavljam’ na društvenim mrežama. Fejsbuk, Instagram, X mreža…, te platforme nijesu moje radno mjesto, moja redakcija, i jednostavno odbijam da iznosim stavove na društvenim mrežama”, kaže novinarka TV Vijesti.
Prema njenim riječima, “aktivizam može da kompromituje kredibilitet novinara”. Lasica kaže da “pripada onoj staroj školi novinarstva, prema kojoj je posao novinara/ki da istražuje, sazna istinu, ukaže na anomalije, pokaže kada neko radi nešto što ne treba, a neko krade, da je neko korumpiran… “Takođe, i da pruži priliku ljudima različitih stavova da ih saopšte”.
“Jednostavno, da posložim činjenice, dam ih publici da zaključi. Banalizujem sada, ali evo, recimo, kada govorimo o političkim partijama. Svako od nas novinara je ljudsko biće, u krajnjem, glasač. To znači da svako od nas ima neku partiju koju je zaokružio na izborim ili je sve prekriži ili je bojkotovao glasanje. Novinari takve stvari ne iznose u javnost, to ne smije da se vidi u njihovom izvještavanju. Zašto bi onda pravila važila za neke druge situacije?”, objašnjava Lasica.
Ipak, ona zaključuje da u nekim pričama “ne postoje dvije strane” i da je to prilika da se istupi i javno da podrška. Kao primjer navodi borbu protiv nasilja nad ženama i vršnjačkog nasilja, ostvarivanje prava djece sa autizmom ili bilo koji vid diskriminacije ranjivih grupa…. U tim slučajevima, tvrdi Lasica “postoji smao jedna strana”.
“Sve druge situacije zahtijevaju zauzimanje strane. A znate kako kažu, svaka priča ima tri strane: moju, tvoju i istinu… Smatram da su aktivisti vrlo važni za društvo. Njihova posvećenost, srčanost, spremnost da se izlože opasnosti je za divljenje. Oni su glas (mislim na one koji rade prave stvari) koji pomaže da ova planeta bude i ostane lijepo mjesto za život za sve nas.”
Novinari, kaže novinarka, treba da budu oni koji će omogućiti da se glas čuje, jer, ukoliko “svi budemo vikali u glas, novinarski posao postaće buka koju niko neće čuti”.
Lasica zaključuje da se, in a temu odnosa između aktivizma i novinarstva može primijeniti ono što je Platon kazao. “… pravedna i uspješna država ona u kojoj svako radi posao za koji je najprikladniji prema svojim sposobnostima”.
U Publikaciji MOBILIZACIJA ZA ZAŠTITU JAVNOG INTERESA U MEDIJIMA Mapiranje dobrih praksi medijskog aktivizma, u čijoj je izradi učestvovao i Institut za medije, navedeni su primjeri dobrih medijskih inicijativa.
Kada je riječ o Crnoj Gori, izdvojena je kampanja za uvodjenje predmeta medijska pismenost u školama.
Vlasti su 2022. godine odlučile da obrazovanje o medijskoj pismenosti uvedu kao izborni predmet za učenike u svim osnovnim školama u Crnoj Gori. Pored toga, učenici od 2023. godine moći izučavati ovaj predmet na osnovu obrazovnog programa koji su pripremili Institut za medije i spoljnji stručnjaci. Zavod za školstvo, Agencija za elektronske medije i Institut za medije pokrenuli su kampanju promocije ovog predmeta i edukaciju nastavnika u osnovnim školama. Slične inicijative su u toku u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji, što pokazuje da postoji značajna politička volja u cijelom regionu da se radi na ovom pitanju.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
FOTO: AI
