Piše: Damir Nikočević
Igra žmurke nije nestala zato što se djeci više ne trči, nego zato što se danas „sakrivanje“ zove hide. Slavlje nakon gola između dva kamena – onaj urlik koji odzvanja ulicom – zamijenio je tihi, hladni lajk. Razgovor, sa svim pauzama i pogledima, pretvorio se u chat bez tona i bez lica. Nekada su roditelji sa balkona dozivali djecu na ručak i teško ih uvodili u kuću, a danas pokušavaju da ih izvedu napolje i u tome često ne uspijevaju. Nekada su se brojale ogrebotine na koljenima, danas se broje pratioci. Nekada je kazna bila „ne ideš napolje“, danas je kazna „uzima ti se telefon“. Moji nekadašnji sugrađani Novljani će znati – ispijanje kafe uz briškulu i trešetu nije ubila dosada, već ih je potisnuo scroll. Dovoljno je pogledati terase domaćih lokala i kafića.
I dok svijet pokušava da zakonski ograniči pristup društvenim mrežama maloljetnicima, pitanje koje lebdi nad ovom raspravom jeste: da li pokušavamo da zabranimo ono što smo već dozvolili da postane način odrastanja? Da li pokušavamo da zabranimo posljedicu, a da nismo riješili uzrok?
Brojke su neumoljive
Gotovo tri četvrtine crnogorskih građana ima nalog na nekoj društvenoj mreži. Trećina provodi više od dva sata dnevno onlajn, a među mladima od 16 do 29 godina taj procenat prelazi 50 odsto. Vikendom djeca provode i više. Globalno, društvene mreže okupljaju više od 4,8 milijardi korisnika, dok gaming industrija vrijedi preko 200 milijardi dolara i broji više od tri milijarde igrača. To nije prolazni trend, već infrastruktura savremenog društva. U toj infrastrukturi pažnja je valuta, a vrijeme provedeno na ekranu direktno se pretvara u profit.
Zabrana kao najbrži politički odgovor
Upravo zato zabrana djeluje kao najbrži politički odgovor. Australija je otišla najdalje. Zabranila je društvene mreže za mlađe od 16 godina – uključujući Facebook, Instagram, Snapchat, Threads, TikTok, X, YouTube, Reddit i Kick – i obavezala platforme da deaktiviraju postojeće naloge. Ugašeno je 4,7 miliona profila. Istraživanje je pokazalo da 96 odsto djece uzrasta od 10 do 15 godina koristi društvene mreže, sedam od deset bilo je izloženo štetnom sadržaju, a više od polovine sajber nasilju. Platforme su dobile zadatak da sprovedu zabranu, uz prijetnju visokim novčanim kaznama. Već dan nakon usvajanja zakona, tinejdžeri su na TikToku preplavili nalog premijera mimovima, tražeći rupe u zakonu.
Evropa prati. Velika Britanija razmatra zabranu za mlađe od 16 godina. Istovremeno, u izvještaju britanskog regulatora OFCOM-a se navodi da oko 37 % roditelja djece uzrasta 3–5 godina izjavilo da njihovo dijete koristi bar jednu aplikaciju ili sajt društvene mreže, što pokazuje da se korišćenje društvenih mreža dešava vrlo rano, uprkos starosnim ograničenjima. Francuske vlasti razmatraju zabranu za mlađe od 15 godina. Danska planira ograničenja do 15. godine od 2026. Portugal je već odobrio restrikcije za mlađe od 16, a Španija je najavila zabranu za maloljetnike ispod 16 godina, pozivajući se na potrebu zaštite od digitalnog „divljeg zapada“. Turska razmatra provjeru starosti, filtriranje sadržaja, noćna ograničenja pristupa internetu za mlađe od 18 i potpunu zabranu društvenih mreža do 16. godine.
Na nivou Evropske unije, Evropska komisija utvrdila je da dizajn TikToka podstiče zavisnost kroz beskonačno skrolovanje, automatsku reprodukciju sadržaja, „push“ obavještenja i visoko personalizovani sistem preporuka. Evropski parlament usvojio je rezoluciju kojom poziva na minimalnu starosnu granicu od 16 godina, kao i na usklađivanje digitalne starosne granice unutar EU. U Sjedinjenim Američkim Državama, Meta, TikTok i YouTube suočene su sa tužbama zbog navodnog podsticanja krize mentalnog zdravlja mladih.
Izvor: Statista.com
Panika nije bez osnova
Francuska agencija za bezbjednost hrane, životne sredine i zdravlja na radu (Anses) objavila je da upotreba društvenih mreža kod adolescenata od 11 do 17 godina povećava rizik od anksiozno-depresivnih poremećaja, suicidalnih misli i samopovređivanja. Posebno se ističu manipulativni interfejsi i algoritmi.
Beskonačno skrolovanje uklanja prirodni trenutak zaustavljanja. Automatska reprodukcija briše odluku da li ćemo gledati dalje. „Push” obavještenja prekidaju koncentraciju i vraćaju nas na platformu. Personalizovani algoritam, poput opcije „Your Algorithm“ na Instagramu, daje iluziju kontrole, dok zapravo precizno mjeri našu pažnju i prilagođava sadržaj tako da produžimo naš ostanak na mreži.
Stručnjaci iz oblasti pedijatrije i psihologije upozoravaju da je rani i produženi boravak pred ekranima opterećujući za razvoj mozga. Posebno je osjetljiv period adolescencije, kada se formiraju socijalne vještine, samopoštovanje i kontrola emocija. Istraživanja pokazuju da se raspon pažnje kod mlađih generacija skraćuje. Kreatori sadržaja znaju da, ako se u prve tri sekunde ne desi nešto intenzivno, publika odlazi. Algoritam nagrađuje brzu stimulaciju. Mozak se adaptira. Posljedice su zastrašujuće, npr – školski čas od 45 minuta, knjiga bez vizuelnih efekata ili sporiji razgovor postaju naporni. Ne zato što su besmisleni, već zato što su sporiji od digitalnog ritma kojim smo zapljusnuti.
Crnogorske dileme
U Crnoj Gori je predloženo da se zabrane društvene mreže za djecu mlađu od 13 godina, uz roditeljsku saglasnost do 16. godine i ograničenje algoritama. To je pokušaj da se postave jasne granice. Međutim, predstavnici UNICEF-a u Crnoj Gori upozorili su da zabrane nijesu dovoljne i da su potrebne bezbjednije platforme, jasna pravila odgovornosti za IT kompanije i jačanje digitalnih i medijskih vještina djece. Drugim riječima, bez sistemskog pristupa, zabrana ostaje parcijalno rješenje.
Postavlja se i pitanje kapaciteta. Ima li Crna Gora tehničke, institucionalne i finansijske resurse da sprovede takvu zabranu dosljedno? Ili će djeca, uz pomoć lažnih naloga, jednostavno zaobići ograničenja? Iskustvo pokazuje da restrikcija bez edukacije često vodi ka „digitalnom podzemlju“.
Istovremeno, sa liberalne tačke gledišta, ograničavanje pristupa društvenim mrežama može se tumačiti kao sužavanje slobode izražavanja i izbora. Nije samo da mladi danas konzumiraju sadržaj, oni ga i stvaraju, organizuju humanitarne akcije, pokreću dobre inicijative. Isključiti ih iz digitalnog prostora znači potencijalno ih isključiti iz svakodnevnog okruženja i javnog života. Ipak, ignorisati realne rizike mentalnog zdravlja bilo bi jednako neodgovorno.
Država kao roditelj
Možda je i najosjetljivije pitanje: da li država postaje digitalni roditelj zato što su roditelji preopterećeni, ili zato što smo kao društvo radije posegnuli za regulacijom nego za vaspitavanjem? Ako djecu do 16-te godine držimo pod zabranom, šta se dešava kada napune 16 ili 18? Hoće li tada biti odjednom osposobljeni da kritički koriste mreže, ili će tek tada, bez iskustva i „vođstva“, ući u svijet algoritamskih manipulacija?
Zabrana zvuči privlačno, ali to nije rješenje
Zabrana može odložiti problem. Ne mora ga riješiti. Efikasniji put možda leži u obaveznoj regulativi koja zahtijeva da platforme budu bezbjedne po dizajnu, u sistematskom razvoju digitalne pismenosti u školama i u osnaživanju roditelja da budu aktivni učesnici u digitalnom odrastanju svoje djece. Internet nije privremena faza koju možemo preskočiti jednim dekretom. Pitanje je da li smo kao država učinili dovoljno da se ovim zaista pozabavimo ili medijsku i digitalnu pismenost uzimamo zdravo za gotovo, spuštajući je nisko na listi prioriteta samo zato što oko nje postoji opšti konsenzus.
Sada se suočavamo sa suštinskim izborom – hoćemo li djeci zatvoriti vrata digitalnog svijeta ili ćemo ih naučiti kako da kroz njega prođu bez da izgube sebe? A prije nego što zagovaramo zabranu, možda bi trebalo da najprije pogledamo sopstveni „screen time“ i zapitamo se da li primjerom koji dajemo zaista učimo, ili samo licemjerno opominjemo.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
