PIŠE: Zoran Radulović
Bila nekad sedma sila. Za početak (još jedne) priče o novinarskom odnosu prema svakodnevici poslužimo se s skorašnja tri naslova, iz tri etablirana crnogorska medija, koji se odnose na istu vijest/događaj.
- Delegacija EU: Odredbe zakona o ANB i unutrašnjim poslovima mogu se uskladiti naknadno;
- Delegacija EU: Zakoni o unutrašnjim poslovima i ANB još nijesu usklađeni sa GDPR-om i EU pravnom tekovinom;
- Institut alternativa: Predlozi zakona o unutrašnjim poslovima i ANB-u i dalje sadrže sporna rješenja;
Uzroci, povod i posljedice priče koja je publici ponuđena pod navedenim naslovima s pravom je, zbog svoje važnosti i potencijalnog uticaja, zauzela udarne stranice i najave u informativnom programu. Zato se, bez prevelike rezerve, može zaključiti da različite interpretacije istog nijesu posljedica manjka pažnje. Naprotiv, riječ je promišljenoj namjeri da se, fragmentacijom istine, stvarnosti daju priželjkivani obrisi.
Tehnika je prepoznata kao “framing”, odnosno način komunikacije koji oblikuje poruke tako da ističe ili minimalizuje djelove jedne iste informacija, sa ciljem da utiče na njihovu percepciju i razumijevanje publike. A problem nastaje kad od publike/javnosti pokušavate sakriti kompletnu informaciju, kako bi do njih stigao sam njen dio koji dogovara interesu – političkom, ekonomskom, nacionalnom, ideološkom – koji se promoviše.
Pitanje je: znamo li po čijoj želji? Profesionalnih ili nekih drugih standarda, kreiranih van medijske zajednice?
Odgovor nije jednoznačan. Političari žele kontolu nad medijskim narativom jer im ona potvrđuje legitimitet ili ga osporava. Ekonomski interesi vlasnika i oglašivača usmjeravaju medije i novinare ka onome što je „profitabilno“ za objavljivanje, pokušavajući da ograniče i marginalizuju ono što nije. Ima nešto i u publici koja, sve radije i češće, bira medijske sadržaje kojima potvrđuju vlastite stavove, ne mareći da li su oni u saglasju sa stvarnošću.
U tom „bermudskom trouglu“ interesa, mediji su sve očigledniji razapeti između “traganja za istinom”, kao suštine novinarskog poziva, i današnjeg svijeta “alternativnih činjenica” i prekompozicije moći, u kome je interpretacija važnija od vjerodostojnosti. Zato, makar dio njih, (ne)svjesno prestaju biti čuvari javnog interesa, pomjerajući se ka poziciji prezentera stavova i potreba svoje nove ciljne grupe. A to su nosioci političke i ekonomske moći.
Podsticaja na tom putu ne manjka. Neki su sofisticirani, drugi baš i nijesu. Priču o tokovima novca izlišno je ponavljati. Čak ni komercijalnim medijima njihova publika više nije osnovni izvor finansiranja (kupovina novina, pretplata na elektronske digitalne medije), već platforma preko koje se dolazi do oglašivača i fondova. Pod određenim uslovima.
Na primjer: govoreći o sporenjima koja su proizvod usvajanja dva kontroverzna zakona s početka ovog teksta (o ANB-u i unutrašnjim poslovima), uticajni poslanik vladajuće većine u Skupštini Crne Gore ocijenio je kao “potpuno legitimno” reći da u toj raspravi postoje i dobronamjerne kritike i interesni otpori reformi. “Bilo bi politički naivno tvrditi da organizovani kriminal nema nikakav interes da utiče na raspravu o zakonima koja ga ograničavaju”, ustvrdio je, uz konstataciju da “problem nastaje tek onda kad se te dvije kategorije namjerno pomiješaju”.
Zauzimajući poziciju arbitra, političar je iz prostora javne debate pokušao isključiti mogućnost da su on i njegovi istomišljenici/sljedbenici ti koji miješaju dobronamjerne (i još važnije – argumentovane) kritike i otpor zasnovan na ličnim ineteresima pojedinaca i(li) grupa. Posebno da to rade namjerno.
Dakle, problem je na strani koja stoji naspram vlasti. A to je, otprilike, pozicija na kojoj bi trebali biti i mediji. Makar oni koji drže do brige za javni interes i esnafska pravila.
Nije vijest da prozvani svaku kritiku na svoj račun interpretiraju kao kriminal ili, u najboljem slučaju, nedobronamjernost. Problem je što odgovor na takve prozivke sve češće izostaje. A teren se sužava.
Svaki pokušaj profesionalnog novinarstva u tranzicionim društvima računao je da će naići na institucionalni otpor. Sa druge strane, očekivala se podrška javnosti, domaće i međunarodne. Tu se stvari, već neko vrijeme, komplikuju.
Profesionalni mediji i njihova publika postaju sve malobrojniji i,koliko god je to teško priznati, neuticajniji. Kao da se vraća vrijeme kada su donosioci “loših vijesti” bivali kažnjeni. Za primjer drugima. I to postaje globalni trend.
Nemojte se zavaravati, poručili su javnosti iz jedne renomirane organizacije za odbranu prava na slobodu govora, napadi na medije dio su namjernog marša prema autoritarizmu. “U takvom svijetu novinari se kažnjavaju jer govore istinu, od medija se očekuje da se pokore, a neslaganje se tretira kao prijetnja. Ali ta budućnost nije neizbježna… Ništa od ovoga nije normalno – i moramo djelovati u skladu s tim, zajedno.”
Citat nam dolazi iz zemlje koja je, nije to bilo tako davno, predstavljala univerzalni simbol slobode govora i poštovanja profesionalnih i etičkih standarda novinara medija. Sada svjedočimo kako Odbor za Prvi amandman pokušava odbraniti novinare od neprimjerenih napada najviših državnih zvaničnika. Nakon što je, uzmimo za primjer, aktuelni ministar rata, inače nekadašnji TV voditelj, medijima “predložio” da televizijske najave tipa “Rat na Bliskom istoku se intenzivira” zamijene nečim što bi se njemu više svidjelo: “Iran sve očajniji”.
Pristanemo li da “istina” nije rezultat zbrajanja činjenica nego posljedica (unaprijed određene) interpretacije, a interpretacija stvar političke i ekonomske moći, tada više nećemo govoriti o novinarima i medijima, već o instrumentima i alatima. Koji će prije ili kasnije biti zamijenjeni nekon unaprijeđenom (AI) verzijom.
U tom scenariju, nestanak medija neće biti najveći problem s kojim bi se svijet (bliske) budućnosti mogao suočiti. Dobra vijest je da “ta budućnost nije neizbježna”. Potrebno je “samo toliko” da se profesija koja pamti osnovne postulate svog poziva, skupa s publikom koja prepoznaje svoje potrebe u informativnom prostoru, zauzmu sami za sebe.
Ako je (i) to previše, onda ništa.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
