Piše: Kristina Mihajlović
Jedna od najtraženijih vještina budućih zaposlenih je kritičko razmišljanje i analiziranje, pokazalo je jedno od posljednjih istraživanja World Economic Foruma – The Future of Jobs. To isto istraživanje je po predviđanjima za period do 2025. godine, zadržalo ovu vještinu kao jednu od pet najtraženijih.
Znamo li mi to u Crnoj Gori?! Imamo li mi odrasli razvijeno kritičko razmišljanje i možemo li mi biti dobri primjeri i adekvatni učitelji našoj djeci? Čini se da je u suočavanju sa NE odgovorom na sva tri ova pitanja, najznačajnije to što njima mnogo bolje ide nego nama kada govorimo i kritičkom razmišljanju.
Laički i pojednostavljeno rečeno, kritički razmišljati, to znači razmišljati svojom glavom i dolaziti do zaključka. Sagledati stvar iz različitih perspektiva, ali i dugoročno razmišljati kako o rješenjima tako i problemima koje nosi svako od rješenja.
Malo dublje ako se sagleda – kritičari prate, promišljaju, usavršavaju i ispravljaju svoje razmišljanje. Postavljaju pitanja radi pojašnjenja, argumentuju svoje neslaganje i raspravljaju se. Donose utemeljene odluke i nude rješenja. Otvoreni su za interpretacije i mogućnosti. Znanje primjenjuju povezivanjem ili kombinovanjem ideja. Upravo zato kritičko mišljenje znači mnogo više. Ono označava proaktivnost, slobodu i hrabrost da se iznjedri nova ideja.
Jedan od posljednjih pokazatelja kritičkog razmišljanja odraslih građana Crne Gore mogli bi biti rezultati istraživanja koje je pokazalo da tri petine građana (61%) vjeruje da postoji tajna grupa moćnika koja kontroliše događaje u svijetu i da su oni ti koji su koronavirusom odlučili da nas sve satru. Najmanje građana vjeruje u ovu teoriju zavjere u Japanu (19%), Danskoj (20%) i Švedskoj (23%), a najviše u Nigeriji (78%) i Južnoafričkoj Republici (68%). Sve je jasno.
Ipak ima nešto dobro u tom istraživanju: mladi Crne Gore uzrasta 18−29 godina u manjem procentu vjeruju u teorije zavjere o koronavirusu u odnosu na ukupnu populaciju: tek svaki peti mladi čovjek (19%) vjeruje u teorije zavjere o koronavirusu. Bingo, nijesmo im jedini uzori i koriste medije pametnije od nas. Mi od njih treba da učimo, izgleda.
Današnja djeca su „djeca medija“ to je više i zidu jasno. Mi se i dalje svako malo pitamo kako da im to okruženje učinimo kvalitetnijim i efektnijim za život. Ne priznajemo tako lako ulogu medija kao njihovih učitelja, zajedno uz nas roditelje, a stvari se dešavaju velikom brzinom. U stvari, mi smo ti koji ne možemo da se prilagodimo i učimo doboljno brzo.
Kakvi smo mi, djeca su nam odlična!
Želimo da naša djeca i mladi kritički razmišljaju i promišljaju, da budu medijski pismeni, da umiju da primjene naučeno znanje i steknu vještine. Želimo. Želimo. Želimo. I to je, uglavnom to.
Ko će djecu od ranih nogu da nauči da informacije ne uzimaju zdravo za gotovo, da promisle, provjere, dopune znanje, iznesu svoj stav? Mi roditelji kojima ljekari i stručni radnici bjesomučno ukazuju na to koliko je štetno i opasno da im u najranijem uzrastu dajemo mobile telefone jer to direktno utiče na njihov razvoj, motoriku, govor… A s druge strane nas brinu vakcine i otrov u njima kao isključivi krivci problema u razvoju?! Dakle, kritičko mišljenje samo jednostrano, tako je valjda lakše jer sa sebe skidamo odgovorost.
Mada, nije problem jedne porodice, jednog roditelja ili jednog djeteta smo njihov. I to moramo da shvatmo. Ako ja kao roditelj nemam dovoljno ni intelektualnih ni bilo kojih drugih kapaciteta da donosim zdrave odluke koje će moje dijete učiniti zdravorazumskim odgovornim građaninom, znači li to da će društvo nijemo gledati posljedice mojih loših roditeljskih odluka? Znači li to da društvo neće učiniti ništa da pomogne tom djetetu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga jer će se ono sjutra morati njim baviti kada odraste i suoči se sa još većim problemima nastalim jer se nije na vrijeme reagovalo.
Odgovornost sistema obrazovanja
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog mišljenja, drugačijeg u odnosu na ono što je pripemljeno za čas?! Jesmo, djeca i mladi to svako malo ukazuju, gdje god ih pitate kako su zadovoljni onim što uče i kako im se predaje.
Nedavno je na jednom skupu o medijskoj pismenost mladih govoreno iz različitih uglova o tome koliko je važna uloga medija u današnje, moderno vrijeme tehnologija. Ne tradicionalnih, svih medija, koji su nam na svakom koraku dostupni. Zaključilo se mnogo štošta: da se svi zalažu za edukaciju o medijskoj pismenosti ali samo deklarativno, da i kada se odlučilo da joj se posveti obavezni izborni predmet to nije bilo moguće usvojiti jer nema, da nema Nacionalnog savjeta za obrazovanje (istekao mu mandat) zbog nečije bezobzirosti i nerada. Onda smo čuli da sada od tog predmeta kao izbornog u srednjim školama nema i neke prevelike vajde jer ga predaju profesori kojima on služi samo kao dopuna norme i prosto nemaju veze sa tom oblašću da bi mogli kvalitetno da ispredaju. Zatim nezaobilazno -kada god govorimo o sistemu obrazovanju – nemamo osnovnih uslova za rad u većini škola, pa čak ni prostora… E tako nam je za sve, za medijsku pismenost, za kritičko razmišljanje, za sve.
Svakako, to nije opravdanje i ne znači da treba da čekamo sve da se sredi pa da se onda radi i na ovim važnim temama, ali moramo biti brži i efikasniji. Umjesto da kukamo jer je sistem obrazovanja srozan godinama unazad, trebalo bi da se odgovorni pozovu na odgovorost, a uporedo od nadležog Ministarstva traži da onima kojima podnosi račune – Vladi i Skupštini, dostavlja redovne izvještaje i planove rada.
Lako je svako malo o tome pričati, prepričavati, podsjećati šta je trebalo. Moraju se odluke donositi, mora se odgovorost konačno tražiti i mora se znati ko šta radi. Mada, pitanje i ko treba da provjerava tu odgovornost. Vlada, premijer, Savjet za prava djeteta čiji je predsjednik premijer? Onaj isti premijer koji je više puta zlupotijebio djecu zarad svoje lične promocije, navodno, između ostalog i da bi ih podstakao na kritičko razmišljanje. Zamislite kada je neko spreman da djecu koja su svjesna problema u kojem se nalaze jer nemaju školu i neće je skoro imati zbog toga što je adminstracija prespora i ne radi svoj posao, dovede u zabludu na način da nesvjesno učestvuju u promotivnom događaju i filmu premijera. Krenuli su na protest, a spremne ih je sačekao cijeli tim ispred Vlade, paradno ih uveo u zgradu Vlade gdje im je premijer pričao jezikom političara i govori o tome kako moraju da dobiju školu što prije, a onda ih je ispratio sa po kojim sokom i tapšanjem po ramenu. Zatim je otišao na sjednicu Vlade gdje je ponovio ono što je i roditeljima te djece rekao: da je to mnogo važno pitanje, da moraju biti strpljivi i da neko u prethodnom sazivu Vlade (čiji je on bio potpredsjednik) nije radio svoj posao kako treba ali da će oni to sada svim silama da isprave. Ubrzo nakon protesta pojavio se na sajtu Vlade foto album događaja, kao da je u pitanju neki dječji hepening, a onda i cijeli izmontirani video sa naracijom na premijerovim stranicama na društvenim mrežama. E to se zove kompletno pogrešan primjer važnosti kritičkog razmišljanja i potpuno ubijanje volje da se iznese kritičko mišljenje kako bi se problem riješio jer možeš biti zloupotrijebljen. To je vrlo opasno, posebno što dolazi od nekoga ko je na čelu Savjeta za prava djeteta i ko bi trebalo, da kada neko nešto slično uradi, raaguje i pokuša da zaustavi takvo ponašanje.
Osim toga, poslala se poruka da su slika i video, bez obzira što nemaju veze sa realnošću, a zatim promocija pa klikovi i lajkovi, sušina svega bez potrebe da se kritički promisli. Podsjetimo, upravo se toga svako malo zgražavamo kada god se pokrene neka javna debata o negativnim stranama današnjeg vremena i takvog ponašanja djece i mladih.
Zemlja, u kojoj mladi ne mogu da propituju odrasle, postaje društvo u kojem odrasli ne propituju lidere. U našem slučaju – Zemlja u kojoj lideri prave scenarije po kojima ih djeca navodno propituju, a isključivo pred kamerama i u svrhu sopstvene političke promocije, postaje društvo u kojem će se i to malo kritikog razmišljanja i zdravog bunta koji blijesne s vremena vrijeme ugasiti jer ta mladost neće i ne može da dozvoli sebi da je neko na tako grub način zlupotrebljava. I ne treba.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
