Piše: Nenad Pejić, novinar
Patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kirill je podržao invaziju Ukrajine koju je nazvao posljedicom širenja „parada ponosa“u svijetu!? U propovijedi početkom maja mjeseca je ustvrdio da je Zapad bio uključen u „istrebljenje stanovnika Donbasa“!? Već odavno kontrolirani mediji u Rusiji su, naravno, promovirali šta je patrijarh rekao.
U Crnoj Gori je nedavno na parlamentarnom kanalu vršen direktan prenos ustoličenja jednog od episkopa SPC. Neki novinari se krste kad počinju izvještaje o aktivnostima SPC, a jedna je novinarka javnog servisa otvorila temu o abortusu s “dilemom” da li je pitanje abortusa žensko, državno ili crkveno pitanje!? (tema emisije je kasnije preformulisana). Negdje od Vidovdana 1988. do avgusta 1989. SPC je uz odlično organizovanu medijsku propagandu prenosila mošti kneza Lazara kroz, kako se govorilo, “srpske zemlje”. Organizirana medijska kampanja ove crkvene aktivnosti bila je motor velikosrpskog nacionalizma. U Hrvatskoj su 2017-e godine, istina sa mnogo manje pompe, na “turneji” bili ostaci sveca Leopolda Mandića uz redovne medijske izvještaje. Na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori je glavna i gotovo jedina tema bio zakon o crkvenoj imovini. U kratkom vremenskom periodu uoči tih izbora je u Crnoj Gori, još jedna ilustracija povezanosti vlasti, medija i crkve, objavljeno više od 30.000 tekstova. Daleko najveći broj ih je bio porijeklom iz Srbije, zatim iz bosanskohercegovačkog entiteta, Republike Srpske, a tek onda iz same Crne Gore, kaže analiza Evropskih promatrača. Vlada je u Crnoj Gori, nakon izbora prvo dogovorena među zidovima SPC-a, a tek onda izabrana na parlamentu!
Medij je mjesto gdje se crkva susreće sa svijetom. Ona ga želi tumačiti onako kako joj odgovara i u tome je podržava politika i mediji koje politika kontrolira. Taj trijumvirat vlasti, medija i crkve je redovna pojava u totalitarnom sistemu. Nekad religiju zamjeni ideologija kao u komunizmu, ali je suština ista.
U takvom društvu mediji, isto kao religija, više djeluju kao snaga podjele (mržnje i sukoba) nego kao snaga ujedinjenja (ljubavi i mira). Otpori među medijima agresiji na Ukrajinu postoje u Rusiji ali su rijetki. Otpori prema istoj agresiji među pravoslavnim svećenicima postoje ali su rijetki. Nije slučajno da se taj trijumvirat drži zajedno. Vlast koja zločin ne spriječava, mediji koji ga propagandom čine mogućim, crkva koja dijeli blagoslove zločincu. Jedni mu dodjeljuju ordenje, drugi ga slave, treći ga uvrštavaju među borce za „naše“ svetinje. I svi, bratski, o zločinu ćute. To što su religijske poruke poput „ne ubij“, „ljubi bližnjega svoga“ i slično posve suprotne onome što crkveni lideri rade postaje manje bitno. To što su se političari obavezali da poštuju ono što su potpisali (Rusija je, zajedno sa SAD, prihvatila da bude zaštitinik teritorijalnog integriteta Ukrajine kako bi ova odustala od nuklearnog naoružanja) je takođe postalo nebitno. Nije bitna ni obaveza medija da informira, a ne dezinformira. Sve se zaboravi u ime „višeg interesa“ koju vlast tumači, religija posvećuje, a mediji propagiraju. Koliko je novinarstvo postalo profesija koja stvara problem umjesto da služi traženju rješenja svjedoči i poslanica današnjeg Pape koji manipulaciju medija naziva grijehom, a novinarstvo proglašava profesijom koja ima misiju.
Religija promovira samilost. “Budimo milostivi”, zar ne? Zašto onda ne promovira samilost prema „drugima“? Zašto ne govori o žrtvama na strani protivnika? I, gle slučajnosti! O žrtvama drugih ne govore ni mediji, ni političari. Corriere Dela Sera je nedavno objavio dug intervju sa Papom Franjom koji je objašnjavao kako ga je Patrijarh Kirill ubjeđivao da je Putin u pravu i zašto treba eliminirati Ukrajince. Papa ga je neuspješno podsjećao na principe kršćanstva, da ne smije biti „državni činovnik“ i Putinov „horski dječak.“ Isto se odnosi na medije koji nisu samo prosto prenošenje informacija nego i tumačenje, ispravno ili pogrešno, stvarnosti.
Ta simbioza između crkve, vlasti i medija u Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH, traje već od osamdesetih godina. Poslušni mediji su u komunizmu predstavljali vjernike kao nešto nazadno, neprihvatjivo, a sada u postkomunističkom društvu negativno predstavljaju nevjernike. Servilnost novinara nema granica niti je limitarana samo na politiku. Medijizacija religije i religizacija medija se dešava iz koristi.
U svim analizama se uvijek navode dvije teme koje su za manipulaciju najpogodnije: nacionalnost i religija. Među emocijama koje se najčešće koriste su mržnja i strah. U takvoj situaciji se zaborave svi problemi koji su važniji. Prazni stomaci se pune usijanim glavama. Onda dođu zastave. Novinari se križaju, krste ili klanjaju, političari ljube ruke “svetim ljudima”, bog je s nama!” Krug je završen, stigli su, kako je pjevao Đorđe Balašević, “popovi, lopovi”, ostali su još samo “topovi”. Pa će svećenici blagosiljati kalašnjikove koji ubijaju i artiljeriju koja uništava gradove u Ukrajini.
Crkva je postala stub države, crkvena propaganda je postala državna, na misama u regiji se sugerira vjernicima za koga da glasaju. Crkva je kod nas, voljom političara i poslušnošću medija u centru zbivanja. Mediji redovno pitaju crkvene velikodostojnike za mišljenje o svemu – od abortusa, seksualne orijentacije, zakonima, ljudskim pravima. Političari koriste državne resurse u posjetama crkvenim vjerodostojnicima, pa tako čitave delegacije odlaze na sahrane sveštenika, a mediji svaki korak prilježno bilježe.
Šta se dogodilo sa sekularizmom? Nije li to zapisano u ustavima zemalja regije?
Religija nije nastala na manipulaciji, niti je vjera sama po sebi manipulativna ali je obično uzurpirana i kompromitirana. Ona možda i ne bi opstala nakon smrti svojih lidera da se nije priklonila vlastima. Kršćanstvo je preživjelo smrt Isusa jer je služilo interesu Rima, islam je preživio smrt Muhameda jer je služio interesima jevrejske elite, budaizam je služio interese plemstva Indije i preživio odlazak Bude! Religija u regiji jača tokom prethodnih četrdesetak godina jer se naslanja na vlast. Njen utjecaj na medije je jači od utjecaja koje imaju opozicione stranke.
Simbioza politike, medija i religije nije samo balkanska osobina. Jedan od najsramnijih intervjua koji je autor vidio je onaj iz augusta 2013. godine kada je novinarka televizije FoxNews u Sjedinjenim američkim državama negirala pravo jednom naučniku koji je islamske vjeroispovjesti da piše knjige o Isusu samo zato što nije kršćanin! Znači li to da neki naučnik koji je kršćanin ne smije pisati o islamu? Ili da naučnik koji je član demokratske stranke ne može istraživati akcije republikanske stranke?
Ne radi se ovdje o tome da religiji nije mjesto u medijima. Ima bezbroj primjera kako crkva efektno koristi digitalne medije. Na platformi Tik-Tok neki su religijski sadržaji vrlo popularni i svjedoče kako se religija može uspješnije širiti nego kad je u simbiozi sa medijima i vlastima. Najgora vijest za vjeru je da postane dio vlasti. Religija treba da bude predmet medijske pažnje u onoj mjeri u kojoj je to u interesu javnosti, ne samo vjerske, kao što je sve drugo u interesu javnosti. Sve više od toga se ne događa zbog nečije ljubavi prema bogu, nego zbog servilnosti ovozemaljskom svemoćniku. Tu se ne radi o vjeri nego o manipulaciji.
Uzroci medijske jednostranosti nisu samo u pokornosti. Često u redakcijama vijesti postoji nejednaka zastupljenost novinara različitih religija; jurnjava za klikovima ne dozvoljava novinarima da istražuju suštinu religije pa im je znanje limitirano. Tako se kao posljedica dešava da se naprimjer, identitet islama veže samo za prve minute vijesti – kad se dogodi teroristički napad radikalnih islamističkih grupa. Nekad su i interesi vlasnika medija za profitom ti koji guraju medije u pogrešnom smjeru. Tako novinari postaju zatvorenici svoje sopstvene ograničene vizije. Neki je ne žele provjeravati jer se boje, drugima je tako lakše, treći su navikli da služe. I njima će, baš kao i ratnim zločincima, biti dovoljna dva ili tri očenaša da dobiju oprost.
Trijumvirat vlasti, medija i religije omogućava vođama da vode, novinarima da budu medijske zvijezde, a crkvi pristup državnom budžetu i imovini. Ali, šta kad to vrijeme “trijumvirata” prestane, a kontrolirana masa se probudi iz manipulacije?
Kome će se onda neki novinari krstiti? Istini, koja je i inače osnovna lojalnost svakog profesionalnog novinara ili pak nekom novom vođi i nekom novom krstu? Ili će mediji konačno, za sva vremena shvatiti da crkvi pripada samo ono što je božje, a nama smrtnicima sve ostalo?
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
