Piše: Snežana Radusinović, novinarka
Iako je ovaj tekst posvećen mladima sasvim je sigurno da ga neće pročitati nijedna mlada osoba.
Zašto?
Zato što je predugačak, zato što nema nikakvu posebnu vizuelnu dramaturgiju, ne prate ga fotografije ili, ne daj bože, mimovi.Nije bogat duhovitim opaskama iako je humor dobra strategija da kompleksne teme dopru do mladih umova. Teško da će ga algoritam na društvenim mrežama servirati na tacnu našim mladim čitaocima. Ako se kojim slučajem to i desi, ne vjerujem da će mu mladi, i pored žarke želje autorke, udijeliti neku posebnu pažnju. A i zašto bi? Autorka teksta već odavno nije mlada osoba, pa kako će, za boga miloga, napisati zanimljiv sadržaj za mlade.
Otuda je najbolje da se osiguram disklejmerom – tekst o mladima i tekst za mlade mogu biti dvije sasvim različite stvari.
Pa za koga onda pišem ove redove?
Za takozvane odrasle. Za sve koji misle da djeca samo dangube na društvenim mrežama, da se zatupljuju igricama, za sve koji mlade procjenjuju aršinom svojih iskustava, svojih “starih, dobrih (čitaj – najboljih)vremena”, a posebno za odrasle medijske profesionalce koji nisu svjesni da su uveliko stasale generacije koje ne gledaju televiziju, ne čitaju novine i vrlo malo prate mainsteram medije.
U Zapadnoj Evropi su poslednjih 15 godina pokrenuta razna istraživanja sa ciljem da detektuju medije koje mladi čitaju, slušaju i gledaju. Rezultati pokazuju da javne emitere uglavnom prati publika starija od 55 godina. To je uzdrmalo mnoge javne servise koji su se suočili sa činjenicom da mladi,dakle, budući glasači, donosioci odluka, politički lideri, oni koji će doprinositi razvoju zajednice – nisu povezani sa mainstream medijima. Uslijedila je serija istraživanja koja se do tančina bavi fenomenom novih generacija. Istraživački tim Evropske radiodifuzne unije – EBU (Europaen Broadcasting Union) zaokružio je nedavno kompleksnu studiju “ Izvještaj o mladima. Što funkcioniše?” posvećenu Generaciji Z.
U ovom izvještaju Generacija Z definisana je kao generacija mladih između 15 i 25 godina. Generacija Z odrasla je pored kompjutera i pametnog telefona (digital natives) i uglavnom koristi digitalne kanale komunikacije. Srasli sa svojim pametnim telefonima mladi razgovaraju preko vajbera, whatsapp-a ili društvenih mreža koristeći gifove, mimove, emotikone, kratke video forme (Tiktok) da prenesu poruku i izraze osjećanja. Teško im je da održe pažnju, pa vole kratke video sadržaje, čitaju kratke tekstove, pišu kratke postove. Njihove omiljene platforme su Jutjub, Netfliks i Spotifaj, mnogi od njih su gejmeri koji ne samo da igraju video igre nego rado gledaju razgovore drugih gejmera ili čak prate njihove virtuelne avanture. Ako su fanovi neke određene igre, serije, influensera rado se povezuju sa drugima i razvijaju osjećaj pripadnosti oko sadržaja koja ih povezuje.Informišu se uglavnom na Instagramu i Fejsbuku koji, po svim istraživanjima, postaju primarni izvor informacija ogromnog broja mladih. Kakav god da je kontekst u kome Generacija Z konzumira medije, jedna je stvar ključna: mladi se prepuštaju personalizovanom news feed-u i algoritmima društvenih mreža. Umjesto da aktivno traže informaciju, informacija traži i nalazi njih!
Tragom ovih podataka većina javnih servisa u Evropi razvija strategije kako da dopre do mlade publike. U tom kontekstu primarni cilj je što bolje upoznati i razumjeti mlade ljude, njihove dileme, izazove, snove, ono što ih brine, ono što ih raduje.Istraživanja kažu da možda nijedna publika nije toliko cijenila autentičnost kao Generacija Z. Ako hoćemo njihovu pažnju, treba im dati teme, primjere, priče, situacije koje su bliske njihovoj stvarnosti, njihovom svakodnevnom životu.Zato je sadržaje namijenjene mladima najbolje povjeriti mladim autorima. Kakva god da je strategija javnog servisa – bilo da se podmlađuje novinarski kadar ili da se angažuju spoljnji saradnici, tinejdžeri, jutjuberi, mladi influenseri – princip je isti. Mladi treba da kreiraju sadržaje za mlade čak i kada to za javni servis nosi određene rizike.
Po ovom je principu Radio Televizija Crne Gore prije četiri godine uz stručnu podršku Dojče Vele akademije okupila grupu srednjoškolaca i pokrenula jutjub kanal Hexatorm na kome mladi prave video sadržaje uz mentorstvo novinara javnog servisa. Mladi jutjuberi dobili su punu stvaralačku slobodu.Formula je jasna. Ako mentori svojim uplivom pokušaju da od njih prave novinare vrlo je vjerovatno da će mladi napustiti projekat jer sadržaj neće osjećati svojim. Ako mladi dozvole upliv „struke“ i prihvate takav način rada, sam proizvod postaje neprivlačan vršnjacima čime se pristup iz korijena obesmišljava. Ukratko – da bi mediji zaista napravili sponu sa mladim autorima treba da se sretnu sa njima na njihovom terenu i prepuste im kreativni proces.
Kada sam prije godinu dana u ulozi mentorke podržala proizvodnju Hexatormovog podkasta” Ko još gleda TV, ja ne.” mnogo sam naučila od mladih podkastera iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne.
Govoreći o tome kako oni i njihovi vršnjaci prate medije potvrdili su bezmalo sve zaključke pomenute EBU-ove studije iako uopšte nisu znali za nju. U podkastu smo čuli da mladi gledaju kratke, dinamične video sadržaje od 5 do 15 minuta. Da ništa što miriše na televizijsku produkciju u smislu neke dramaturgije, organizovane strukture, savršenih audio i video rezova, jednostavno ne dopire do njih. Da vole sadržaje koji imaju element neobrađenosti, nesavršenosti, pa čak i šokantnosti, fragmentarnosti, nelinearnosti, nečega što je internet donio kroz razne platforme poput Jutjuba, a u poslednje vrijeme Tiktoka. Da čitaju tekstove do najviše 500 riječi, da tekstovi moraju biti vizuelno atraktivni, opremljeni dobrim fotografijama, grafički dobro razrađeni tako da i vizuelno imaju dinamičnost. Da je često mim njihov prvi kontakt sa informacijom, da očekuju zabavni element u nekom videu ili tekstu čak i ako je tema ozbiljna i kompleksna, da ponekad mnogo više prate medijske sadržaje na engleskom nego na maternjem jeziku. Podkasteri Hexatorma naglasili su i da neko ko nije mlad ne može praviti zanimljive sadržaje za mlade.
Poslednjih godina javni servisi širom Evrope ulažu milione eura kako bi dosegli mladu publiku. Tako je u Njemačkoj, na primjer, uloženo oko 6 miliona eura u platforme poputa Funk-a, svojevrsne online videoteke u kojoj se mogu naći sadržaji koje kreiraju mladi influenseri i jutjuberi(https://www.funk.net/).
Računica je jasna. Mladi od 15 do 30 godina čine jednu trećinu svjetskog stanovništva.
Ako mediji žele da imaju budućnost, moraju što prije pronaći put do Generacije Z.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
