Piše: Nenad Pejić
“Oni su gadovi i degenerici. Oni žele smrt za nas, Rusiju. I dok sam živ, učinit ću sve da nestanu”. Ovo je rečenica koju je nedavno izgovorio bivši ruski predsjednik Dmitri Medvedev o Ukrajincima. Potaknuti jezikom uništenja i istrebljenja koji mediji u Rusiji upotrebljavaju, ruski vojnici postaju dobrovoljni krvnici.
Televizija Srbije i ostali mediji su za vrijeme rata sa Hrvatskom izvjestili da je u jednoj kući hrvatskog vojnika u Vukovaru nađena “ogrlica od dječjih prstiju”. Vlasnik je nazvan “mesarom iz Vukovara” i “monstrumom”. Mediji su objavili ime vojnika i adresu gdje živi.
Kakve veze imaju ove dvije vijesti koje su se dogodile u razmaku od 30 godina? Da li su ove rečenice slučajne i šta u stvari radi uređivačka politika medija kad šalje takve poruke?
U svakoj fazi rata mediji čine ključ uspjeha. Prije nego što on počne mediji ubjeđuju građane da se on ne može izbjeći, (američki mediji su na primjer odigrali sramnu ulogu u promoviranju invazije na Irak), ili da rata uopšte i nema (ruski mediji sramno negiraju rat i ponavljaju da je u toku “specijalna operacija” u Ukrajini). Mediji su nezamjenljivi i dok sukob traje da se od građana sakrije sve što treba sakriti, (trenutno Rusija krije broj poginulih vojnika, naprimjer), te kad on završi da se građani ubjede da je mir neophodan. Tada se “veliki vojskovođa” pretvara u “velikog mirotvorca”. Da bi se neko ubjedio da treba ratovati propaganda koja stiže iz medija uvijek ima slijedeće faze:
Rast svog ega – mi smo pravedna nacija, srspki narod je slobodarski, (drugi nisu), Hrvati pripadaju Evropi (drugi ne pripadaju), čojstvo i junaštvo je osobina Crnogoraca (drugi to nemaju), i slično. Moskovskim vlastima omiljeni novinar Vladimir Solovjov je prije par dana na TV rekao da Rusija koristi samo 18% svoje vojske, drugi je zaprijetio Engleskoj da ih samo jedna raketa moće uništiti za 10 sekundi!
Prijetnja zarazom – Kada su mediji već izgradili “naš” ego, ocrnili druge koji “nam” nisu dorasli ni moralno ni vojno, propaganda ulazi u sljedeću fazu koja definira protivnika kao nekoga ko donosi zarazu i opasan je za “nas”. Mediji šalju poruku da vlast želi da sačuva sigurnost svoje nacije. Ukrajinci su gubavi i degenerici, kaže Medvedev, muslimani su prljavi u srpskoj propagandi devedesetih, naprimjer. Čak je i Donald Trump, bivši američki predsjednik, tvrdio, kad je govorio o Demokratskoj stranci: “Demokrati su problem. Nije im stalo do kriminala i žele da se ilegalni imigranti, ma koliko loši bili, uliju u našu zemlju i zaraze je.”
Slijedeća faza je izjednačavanje protivnika sa životinjom – nacisti su Jevreje izjednačavali sa pacovima, mediji u Ruandu su pleme Tutsi izjednačavali sa žoharima. Ako je neko životinja ne zaslužuje tretman ljudskom bića. Ogrlicu od dječjih prstiju ne može nositi normalno ljudsko biće, nego je to životinjski postupak. “Nacisti” u Ukrajini su životinje. Tako je protivnik potpuno dehumaniziran, nema osobine ljudskog bića, te nema ni obaveze da se prema njemu ponaša kao prema ljudskom biću. To je poruka vojnicima da mogu raditi šta god žele. Kad je vojska Srbija ušla u uništeni Vukovar, pronađena je “žena monstruma” u bolnici, silom izvedena, pretučena, zlostavljana, na kraju ubijena i bačena u masovnu grobnicu. Identificirana je tek nekoliko godina kasnije. Bila je u petom mjesecu trudnoće. Priča je o ogrlici u medijima Srbije potpuno izmišljena. Ko je, dakle, ubio trudnicu? Onaj vojnik koji je potegao obarač ili mediji koji su tu vijest objavili? Ko je odgovoran za zločine u Ukrajinskoj Buči? Vojnici koji su poubijali nevine i nenaoružane, mediji koji zločin, slave, kriju ili opravdavaju, ili pak Medvedev koji kaže da su Ukrajinci degenerici?
Upotreba sile je neophodna – je posljedica takve medijske uređivačke politike i slijedeća je faza propagande. Jer, šta drugo uraditi sa onima koji donose zarazu, koji se ponašaju kao životinje, ugrožavaju “našu” sigurnost?
Izbaciti i eliminirati – Putin je u svom ideološkom opravdavanju rata tvrdio da Ukrajina nije ni nacija, niti država.” Rusija “nije imala drugog izbora”, nego da se odbrani “mi” čuvamo sebe, “mi” ne napadamo druge, zar ne? Ili, “mi smo morali napasti njih da ne bi oni nas” kako je tvrdila srpska strana za vrijeme rata devedesetih. U takvom okruženju je moguće poubijati 8.000 ljudi u Srebrenici, 800.000 ljudi u Ugandi ili surovo uništavati čitave gradove u Ukrajini! Moguće je i podsticati i odobravati odlazak oko 200.000 građana srpske nacionalnosti iz Hrvatske nakon oslobađanja Knina i okolice.
Obadvije vijesti sa početka teksta imaju isti efekat – dehumaniziranje protivnika. Kad je protivnik dehumaniziran sve je moguće. Mediji tada prolaze kroz proces koji počinje servilnošću prema vlastima, a nastavlja se dehumanizacijom onog “drugog”. To je vrijeme “patriotskog novinarstva” koji traje u svim fazama rata – od njegove pripreme do mirovnog ugovora. Od dehumanizacije dalje slijedi uređivačka politika demonizacije protivnika, pa onda poziv na upotrebu sile. Prije par dana je jedna ruska novinarka pitala Vladimira Putina je li došao trenutak da “režim u Kijevu dobije udarac šakom u zube?”
“Nitko nije mogao predvidjeti da će pisanje laži, izmišljotina, vrijeđanja drugih medija, novinara, kolega, republika ili političara otići tako daleko, samo zato što su slučajno s druge strane granice. To je forma “domoljubnog sljepila” kada nestanu moralna načela”, rekla je jednom Slavenka Drakulić, poznata hrvatska novinarka i književnica.
Da, mi to nismo predvidjeli devedesetih, ali se isti obrazac lako prepoznaje danas. Kad zlo prođe, građani će se braniti da nisu znali, novinari da su morali, vojnici da su ”samo” izvršavali naređenja.
Lako je sebe opravdavati i sebi oprostiti, ali kako u to ubjediti druge? Ako mediji šire nepotrebnost empatije prema “drugima”, zašto se onda čuditi ako ne bude empatije ni prema “nama” samima?
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
