Piše: Nenad Pejić
Foto: Beta/Miloš Miškov
Ljudi stvaraju okruženje u kojem se živi, a djeca rastu u tom okruženju. Ako okruženje kaže da svi moraju biti pošteni, poštovati zakon, biti dobri i slično, onda će to i djeca prihvatiti kao svoju mantru. Nažalost, okruženje u kojem na Balkanu živimo je drugačije. Društva nam žive u okruženju nasilja, kreiranom od strane vlasti i medija.
Političari nekontrolirano koriste govor prijetnje, mediji to prenose, naslađuju se i ne dovode takav govor u pitanje. Mediji promoviraju kriminalce u medijske zvijezde i dobijaju za to podršku države. Ratni zločinci postaju narodni heroji. Vlasti u BiH razdvajaju djecu različitih nacionalnosti i organiziraju školske odmore odvojeno kako se djeca ne bi srela!?
Društva su bolesna, a bolesna društva utiču i na djecu. Nije dozvoljeno promovirati mržnju ali mediji to rade. Navijači košarkaša Partizana na utakmici sa Real Madridom navijaju sa izlivima mržnje, na nogometnim utakmicama se već godinama viče “nož žica Srebrenica.” U Sarajevu se navija za Tursku protiv Hrvatske, U Mostaru za Grčku protiv BiH! Mediji to ne osuđuju. Nasilje traje u zabavnim emisijima, muzici, u komentarima na objavljene tekstove. Nasilje se vrši nad istorijom u udžbenicima kad se izbacuje sve što nije po volji vlastima. Nedavno su u Sarajevu bili tinejdžeri iz Srbije i ostali šokirani kad su saznali da je Sarajevo bilo pod opsadom. Nikad im to niko nije rekao. Nasilje se time vrši nad memorijom.
Senzacija je postala metodologija medijske jurnjave za klikovima. Tako je bilo i u izvještavanju o augostovskom masakru na Cetinju, tako je i danas nakon zločina u Beogradu. Mediji pišu da je dječak-ubica štreber, da je dobar u matematici i istoriji, da je dan prije zločina bio na rođendanu, znamo mu navike, a čak se piše u medijima u Srbiji, a mediji u Crnoj Gori to prenose, šta je jutros radio!? U bosanskohercegovačkim medijima dječaka ubicu iz Beograda predstavljaju kao najokrutnije dijete u istoriji. Pojedini zagrebački i podgorički mediji, kao i mnogi drugi u regionu, objavljuju fotografiju dječaka, njegovo puno ime i prezime.
Još gore, senzacija je postala nasilje nad građanima koji koriste medije! Zašto se onda čuditi da jedna trećina građana BiH po istraživanje Udruženja novinara BiH, opravdava nasilje nad novinarima, dok u entitetu RS čak 74% njih smatra opravdanim ponekad napasti, udariti novinara!
Čak i na dan zločina se krši i novinarska profesija i zakon – kad se objavljuje ime dječaka ili njegova fotografija; kad predsjednik Srbije objavi psihološke procjene o dječaku-ubici; kad ljekar podijeli svoje procjene sa bilo kime; kad se objavljuju fotografije kuće u kojoj živi porodica dječaka i tako dalje. To nije osobina profesionalnog medija. Profesionalni medij istražuje, na primjer, ko je u streljani prekršio zakon kad je ovaj 13-ogodišnjak vježbao pucanje! Koliko je učenika kažnjeno radi vršnjačkog nasilja? Kako su to roditelji koji za sebe kažu da su bili malo “bezobrazniji” probili kordon policije i odveli djecu iz škole; ko je odgovoran za to; kakav je to kordon policije i zašto je dozvoljeno da samo “bezobrazniji” probijaju policijske kordone; ko je od novinara odgovarao radi kršenja zakona i tako dalje.
Zašto se čuditi rastu vršnjačkog i svakog drugog nasilja koje je, očligledno, trpio i dječak-ubica, ako se nasilje promovira u medijima? U Srbiji je, prema podacima UNICEFA-a iz 2019. godine, oko 65 odsto učenika i učenica bar jednom doživjelo nasilje, a 22 odsto od njih je prijavilo učestalo vršnjačko nasilje. Zašto se čudimo kad dijete koje trpi nasilje, i to duže vrijeme, uzme oružje u ruke i počini zločin? Da li je škola reagirala na upozorenje roditelja o nasilju nad njihovim djetetom? Premjestila ga je u drugu smjenu i nasilje se nastavilo. Da li je neko kažnjen? Zašto se čudimo što na društvenim mrežama ima dosta reakcija koje dječaka-ubicu zovu – “car”, “najjači si mali”, “kralj” i slično.
Priča da je uzrok zločina u uticaju zapadnih vrijednosti koju plasiraju neki zvaničnici u Srbiji je zabijanje glave u pijesak! Konačno, društvenu mrežu koja najviše promovira nasilje, TikTok, svjetskom tržištu je ponudila Kina! Može se govoriti, naravno, o utjecaju tehnologije i video igrica, ali neće valjda neko kriviti igrice za zločin u Beogradu ili onaj na Cetinju, ili bilo koji drugi?
Institut za medije i različitost – Zapadni Balkan iz Beograda apelira na medije da odgovorno, profesionalno i u skladu sa Kodeksom novinara izveštavaju o pucnjavi u Beogradu. Pozivaju ih da se uzdrže od senzacionalističkog izveštavanja da poštuju svačije dostojanstvo, ne zloupotrebljavaju emociju, podsjećaju da je po kodeksu novinara Srbije (i ne samo Srbije) novinar/ka “dužan/na da poštuje i štiti prava i dostojanstvo dece, žrtava zločina, osoba sa hendikepom i drugih ugroženih grupa.”
Čitaju li novinari novinarski kodeks?
Među prvima reagira i obiltelj Novaka Đokovića koja traži, s pravom, ukidanje postojećih reality TV emisija. Na društvenim mrežama se pojavljuju prvi komentari koji postavljaju slična pitanja. Na portalu Pješčanik.net ukazuju na prave uzroke također. Ali, to je toliko malo da više služi kao dokaz da mediji drže glavu u pijesku – preduboko. Ako Srbija, (ne samo Srbija) na kraju, za sve okrivi zapadne uticaje i video igrice, pa kontrolirani mediji u tome podrže vlasti, i sama će ostati u – video igrici, a mediji tek jedna komanda na njoj.
A danas je u Obrenovcu jedan drugi dječak vitlao – plastičnim pištoljem. Mladić iz Bihaća je objavio na društvenim mrežama poruku kako se sprema da počini zločin u srednjoj školi. Obojica su završila u policiji. Da li bi bili privedeni da se jučer nije dogodio zločin u Beogradu, te tretirani kao “nestašna” djeca?
Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
