Piše: Zoran Radulović, novinar
Svijet, izgleda, postaje sve gore mjesto za medije i novinare. A, ako ćemo pravo, ni njihovoj publici, često, nije mnogo bolje.
“Ova nestabilnost je rezultat povećane agresivnosti vlasti u mnogim zemljama i rastućeg animoziteta prema novinarima na društvenim mrežama i u fizičkom svijetu”, konstatuje se u godišnjem izvještaju Reportera bez granica za 2023. godinu. “Nestabilnost je također posljedica rasta industrije lažnih sadržaja, koja proizvodi i distribuira dezinformacije i osigurava alate za njihovu proizvodnju.”
Mi u Crnoj Gori, da zlo ne čuje, nijesmo izgleda ni svjesni koliko nam je dobro. Toliko, da bi trebalo da nam pozavide kolege iz skoro pa pola Evropske unije i tri četvrtine država-članica UN.
I sve to je lijepo objašnjeno i izračunato u ovogodišnjem Indeksu slobode medija u svijetu, u kome je Crna Gora rangirana na 39. mjesto. Tik iza Sjeverne Makedonije a ispred Slovenije, Hrvatske, Italije, SAD, Japana…, da ne pominjemo tradicionalno neslobodne iz bližeg i malo daljeg okruženja.
Po mjerilima Reportera bez granica naše stanje je „zadovoljavajuće“. A napredak golem. I kontinuiran.
Lane smo bili plasirani na 63. mjesto i „problamatični“, a 2021. čak 104. Indeks slobode medija računat je, i tada i sada, u nekih 180 zemalja svijeta. Uz individualnu ocjenu (posmatraju se zakonska regulativa, politički, ekonomski i socijalni indikatori te sigurnost izvještavanja/izvještača), države se po pitanju medijske slobode, zavisno od konstatovanog stanja, svrstavaju i u jedno od pet kategorija: dobro, zadovoljavajuće, problematično, teško i veoma ozbiljno.
Napretku države na rang listi Reportera bez granica najviše se, javno, obradovao premijer Dritan Abazović. Koji je napredak Crne Gore od 24 mjesta za godinu proglasio za – svjetski rekord.
“Time je uništena sva kampanja o tome da se bilo kome na bilo koji način sužavaju prava. Naprotiv”, pohvalio se Abazović, “veliko pomjeranje na ljestvici – najveće koje je neka zemlja zabilježila – govori da smo pokušali da stvorimo ambijent koji je slobodan, fer i pluralistički”.
Dalo bi se o tome polemisati.
Upravo je premijer Abazović, tokom prošle godine, u nekoliko navrata imao potrebu da uđe u konflikt sa medijima koji nijesu naklonjeni njemu i njegovoj vladi. “To nije sloboda izražavanja, to nemate u Rusiji, ni Avganistanu i Ukrajini…”, govorio je.
Pa je (pojedinim) medijima spočitavao širenje mržnje, “da imaju fašističku notu i da im od prvog dana smeta to što sam pripadnik manjinskog naroda i pokušavaju na svaki način da uruše imidže Crne Gore”, povezivao ih sa kavačkim kriminalnim klanom (“To što objavljuju… sve je povezano imenima o kojima sam govorio u Specijalnim tužilaštvu”)… I, konačno, priprijetio “blokadom” rada nekima od njih. “Ako smo blokirali Sputnjik, nije ni Gradska TV daleko”, kazao je Abazović prošlog ljeta.
Premijer, treba napomenuti, nije bio jedini crnogorski političar koji je u javnosti o medijima govorio stvari koje se u pristojnom društvu ne pominju ni pred fajront u kafani. To su registrovali i ocjenjivači Reportera bez granica.
“Kampanje protiv profesionalnih novinara često vode političari iz vladajućih i opozicionih partija”, ističe se u njihovom Izvještaju, uz konstataciju da se mediji “često optužuju da rade za strane interese i izdaju naciju ili crkvu”. Ovogodišnja ocjena je, ipak, bolja od prethodnih. “Nakon prvobitnog poraza DPS-a 2020. godine, pritisak vlasti i napadi na novinare su donekle smanjeni, ali nove vlasti i dalje pokušavaju da kontrolišu pojedine medije i novinare”.
Nešto drugačije na prošlu godinu gledaju iz domaćih esnafskih udruženja. Tako su, praktično istog dana kada su Reporteri predstavili Izvještaj za 2023, iz Sindikata medija naveli da je prošla godina “obeshrabrujuća” pošto je tokom nje zabilježeno čak 28 napada na novinare. Dok se uvredama i “sitnim” prijetnjama preko društvenih mreža ni broja ne zna.
“Registrovan je ogroman porast u broju verbalnih prijetnji odnosno uznemiravanja novinara a povećan je i broj fizičkih napada na novinare. Zabilježeni su i politički pritisci i prijetnje od strane najviših nosilaca vlasti prema medijima koji ih kritikuju”, navodi se u saopštenju Sindikata medija.
Znači, možda Crna Gora jeste “svjetski rekorder” u napretku na globalnoj listi medijskih sloboda, ali ovdašnji novinari svoj posao rade kalkulišući sa rizikom da zbog toga budu napadnuti, vrijeđani i(li) sramoćeni. A to je samo najvidljiviji sloj problema sa kojim se suočavamo.
U poglavlju o Crnoj Gori, Izvještaj Reportera bez granica navode kako crnogorski Ustav i zakoni garantuju slobodu govora i izražavanja, “ali sloboda štampe i dalje je ugrožena političkim miješanjem, nekažnjenim napadima na novinare i ekonomskim pritiscima”.
Iako smo u međuvremenu napredovali za 24 pozicije na tabeli, a ocjenu (indeks) uvećali za gotovo osam bodova (sa 66,54 na 74,28 ili nešto više od 10 odsto), gotovo identična konstatacija nalazila se i u prošlogodišnjem Izvještaju. Samo što je u njemu, za razliku od ovogodišnjeg, izrečena tvrdnja imala i nešto detaljnije obrazloženje:
„Uprkos tome što je poslednjih godina pretrpio nekoliko promjena, zakonski okvir čuva praznine u pogledu slobodnog pristupa javnim informacijama i zaštite povjerljivosti novinarskih izvora, što dovodi do toga da je nezavisnost medija nedovoljno zaštićena od političkih i ekonomskih uticaja…”.
U Sindikatu medija su našli za shodno da se osvrnu i na tu temu: “U ovoj godini očekujemo da konačno bude usvojen set medijskih zakona i prva Medijska strategija Crne Gore. To je veoma važno kako bi se riješila brojna otvorena pitanja u medijskoj djelatnosti, poboljšala autonomija novinara i medijskih radnika i urednička nezavisnost i uspostavio okvir za jačanje profesionalnih standard i kažnjavanje onih medija koji ne poštuju ni osnovna pravila, krše Kodeks novinara i šire dezinformacije.”
To nas vraća na početak ovog teksta. I suštinu naše priče o novinarstvu i novinarima.
Nema, valjda, potrebe previše širiti priču o (ne)poštovanju profesionalnih standarda i Kodeksa, traženju mjere u odnosu sa vlasnicima/poslodavcima, izvorima, sagovornicima i publikom ili izazovima koje donose nove tehnologije i tzv. vještačka inteligencija… Dovoljno je pomenuti nedavne “fotografije” Donalda Trampa sa lisicama na rukama ili Vladimira Putina koji, na koljenima, ljubi ruku kineskog predsjednika. Nepostojeći događaji u visokoj rezoluciji. Odnosno, novi iskorak u eri “alternativnih činjenica”.
“Nagradno pitanje” je mnogo jednostavnije: Kako da naš “medijski proizvod” učinimo boljim (to nije isto što i popularnijim, gledanijim, čitanijim) a uslove rada u svojim redakcijama i na terenu boljim. Ili makar podnošljivijim.
Želimo li da se nadmećemo sami sa sobom kako bi postali bolji? Ako je tako pred nama je mnogo suza i znoja a ne treba isključliti ni poneki okrvavljen nos. Da ne slutimo čemu gorem. Ili nam je, ipak, važnije da zabilježimo što više štrikova kako bi zauzeli bolji globalni rejting. Radujući se, ujedno, svakoj krizi koja bi nekom drugom mogla uzeti par poena a nas pogurati ka vrhu ljestvice. U tom slučaju: srećna sloboda medijski junaci, vama i vašim vlasnicima.
Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
