TRI GODINE OD MASAKRA U MEDOVINI: Ništa osim tuge

PIŠE: Zoran Radulović

Mi ne možemo odustati niti zaboraviti, jer bi to bio ponovljeni zločin nad žrtvama, poručili su okupljeni ispred spomenika Lovčenska vila na Cetinju, na skupu kojim je obilježena treća godišnjica zločina u kome je ubijeno deset osoba. Među stradalima bila su i dva dječaka od osam i 11 godina.

Skup je nastavljen paljenjem svijeća na mjestu tragedije, u naselju Medovina, a potom i blokadom saobraćajnice na Kruševom ždrijelu. Tu je rečeno da okupljeni građani traže sistem koji će ih štiti od nečinjenja nadležnih, a ne zakone koji će onemogućiti pravo na proteste i javno iskazivanje nezadovoljstva.

Da li je neko od zvaničnika čuo vapaje unesrećenih porodica iz Medovina kojima su se, u tuzi i protestu, pridružili i srodnici 13 ubijenih (i među njima dvoje djece) u prvojanuarskom masakru na Cetinju? Državne zastave spuštene na pola koplja u Prijestonici i izjava predsjednika Jakova Milatovića da podržava hitno usvajanje Markovog i Mašanovog zakona o strožijoj procedure dodjele i pojačanoj kontroli vlasnika naoružanja u legalnom posjedu, rijetka su potvrda da se neko iz vlasti sjetio tužne godišnjice.

Još manje je urađeno da se evidentni propusti institucija koji su prethodili masovnim ubistvima na Cetinju registruju i otklone.

Ubica iz Medovine, Vuk Borilović, je na svoje komšije i rođake pucao iz lovačkog oružja koje je držao registrovano, u legalnom posjedu. Ono mu nije oduzeto, makar privremeno, ni pored toga što je ispunio više za to propisanih razloga: registovan je i osuđen kao počinilac krivičnog djela sa elementima nasilja i posjećivao psihijatra.

Zakon o oružju propisuje uslove za privremeno/trajno oduzimanje oružja u legalnom posjedu i ukidanje dozvole za njegovo posjedovanje. Oni su ispunjeni  ako, nakon izdavanja dozvole i nabavke oružja, nastupi neka od propisanih “smetnji”: krivični postupak, osuđujuća presuda, kršenje javnog reda, nasilje u porodici, alkoholizam ili neki drugi razlog (bolest) zbog kojeg se gubi zdravstvena sposobnost za posjedovanje oružja. Tu nastaje problem u četvorouglu MUP – UP – pravosuđe/tužilaštvo – zdravstveni sitem.

Pokazalo se da je dijelom sporno ko je taj ko utvrđuje nastanak “smetnji”, a još više kanali komunikacije između “nadležnih”. Policija, saznali smo, “obično” dobija signal iz krivične/prekšajne evidencije vlasnika dozvola za nošenje oružja (prijava, potvrda o pokretanju postupka, pravosnažna presuda…). Zakon, međutim, ne propisuje konkretnu i detaljnu šemu obaveznih obavještenja suda/tužilaštva ka MUP-u, odnosno Upravi policije. 

Mediji su otkrili da je cetinjska policija nakon podnošenja krivične prijave protiv Borilovića zbog napada na kolegu (pola godine prije njegovog ubilačkog pohoda), poslala dopis filijali MUP-a na Cetinju da se Boriloviću oduzme oružje. Da li je taj dopis upućen na vrijeme i zašto po njemu nije postupano, do danas ne znamo.

Za tri godine imamo jedan optužni prijedlog koji je, proljetos, cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo podnijelo protiv nekadašnje načelnice Filijale za upravne i unutrašnje poslove Prijestonice Olivere Krivokapić zbog nepokretanja upravnog postupka za oduzimanje vatrenog oružja od Borilovića. Istog dana Krivokapić je odgovorila kontraprijavom: “Ovim optužnim predlogom tužilaštvo želi zaštititi sebe jer u slučaju nasilničkog ponašanja imenovanog nije iniciralo pretresanje stana, niti naložilo da se obavi psihijatrijski pregled”.

Postoje li protokoli o postupanju u sličnim situacijama i da li se oni poštuju – to nam niko od nadležnih iz pravosudnog i bezbjednosnog sistema nije otkrio za ove tri godine.  

Stvari su jasnije, i poraznije, kada su u pitanju novootkriveni zdravstveni problemi vlasnika oružja sa dozvolom. U situaciji kada MUP na osnovu postojećih indicija (prijava porodice, registrovani incidenti…) uputi vlasnika naoružanja na vanredni zdravstveni pregled, oružje se oduzima tek ako on ne donese pozitivno ljekarsko uvjerenje u propisanom zakonskom roku (60 dana). Pod uslovom da nadležni to međusobno iskomuniciraju kako treba.

Veliki problem je činjenica da, prema važećem zakonskom okviru, ljekarima nije propisana dužnost da, automatski, proaktivno prijavljuju MUP-u svaku dijagnozu koja pregledano lice čini nesposobnim za posjedovanje i korišćenje oružja. Taj problem je registrovan i u dokumentima UN i EU (regionalne analize SALW) koje Crnoj Gori godinama preporučuju jaču razmjenu informacija i uspostavljanje preciznih protokola kojim bi se izbjegla, ovdje odomaćena, praksa da se “reaguje nakon incidenta”.

„Ministarstvo zdravlja i zdravstvena inspekcija nijesu upoznati sa činjenicom da je neka zdravstvena ustanova obavijestila MUP o promjeni stanja lica kojem su izdali uvjerenje”, saopštili su proljetos iz Ministarstva zdravlja BIRN-u. Uostalom, izabrani ljekari u Crnoj Gori ne znaju, službeno, da li je njihov pacijent vlasnik oružnog lista.

Zato imamo pojavu na koju upozorava psihološkinja Nataša Vuković: građanin koji ne dobije zdravstveno uvjerenje o sposobnosti da bude vlasnik oružja u jednoj, ode u drugu zdravstvenu ustanovu. I završi posao. Eventualno se, poput slučaja zabilježenog u Pljevljima, naoruža i vrati da se osveti neučinjenom ljekaru.

U paketu reformi najavljenih nakon januarskih ubistava na Cetinju pominjano je formiranje specijalizovane komisije i jačanje “međusistemskih” veza ali do sada, praktično, na tom planu nije urađeno gotovo ništa. Izostala je i najavljena izmjena Zakona o oružju na osnovu koje je premijer Milojko Spajić najavljivao reviziju svih izdatih dozvola za posjedovanje i nošenje oružja do 1. januara naredne godine, uz ponovne psihološke i bezbjednosne provjere.

Ni od toga, po svoj prilici, neće biti ništa, dok se broj izdatih dozvola konstantno povećava. Od avgusta 2022. do kraja prošle godine broj registrovanih dugih i kratkih cijevi porastao je sa 67,5 na 69,5 hiljada komada.

Direktiva EU (2021/555) traži da države članice imaju sistem redovnog praćenja podobnosti vlasnika oružja, uključujući „relevantne medicinske i psihološke informacije“ (član 5 stav2 Direktive). Ona, međutim, ne propisuje jedinstveni model prijave od ljekara prema nadležnim institucijama za kontrolu i oduzimanje oružja.To ostavlja državama članicama.

Finaska je, nakon niza pucnjava u školama, 2011. uvela zakonsku obavezu ljekara da prijave osobu koja po njihovom mišljenju nije sposobna za posjed oružja. Istovremeno, ljekarima je obezbijeđena pravna zaštita od potencijalnih tužbi.

U Velikoj Britaniji na snazi je nešto drugačiji model. On bi mogao biti posebno interesantan nama u Crnoj Gori. Podnosilac zahtjeva za dobijanje dozvole za posjedovanje oružja daje saglasnost (kao što banci, kada tražimo kredit, dajemo saglasnost da preko CBCG izvrši uvid u naše lične finansije) da se u njegovom medicinskom dosijeu postavi trajni marker koji policiju upozorava ako se njegovo zdravstveno stanje promijeni/pogorša na način bitan za rukovanje oružjem. Signal upozorenja (crvena zastavica) šalje se policiji automatski, ali bez dijagnoze.

I na Novom Zelandu policija licencira vlasnike oružja a zdravstveni radnici su dužni da obavijeste policiju ako je pacijent s licencom “rizičan”.  

Svaki od navedenih modela zasnovan je na pretpostavci da će odgovorni/nadležni u zdravstvu, pravosuđu i službama bezbjednosti znati i htjeti da rade svoj posao. Dok će im država pružiti adekvatnu obuku i, ne samo pravnu, zaštitu. Porodice žrtava dva masovna ubistva na Cetinju svjedoci su da u Crnoj Gori to nije slučaj.

Tekst je dio projekta koji finansira Constructive Institute, a realizuje se u okviru SoJo Europe programa, evropske inicijative koju kofinansira Evropska unija, posvećene jačanju nezavisnog i kvalitetnog novinarstva širom Evrope.