Piše: Nenad Pejić
Ovo nije priča o obmanama medija o politici i političarima iako je tekst o tome bilo najlakše napisati.
“Cijeli svijet priča o tome! Student iz Šibenika dobio je nagradu za otkriće u području zdravstva nakon objavljivanja metodologije liječenja prostatitisa koja će spasiti milijune života!” Tekst govori da je razvoj lijeka kontrolirao izvjesni profesor Ante Babić, urolog, a da je ime studenta Josip Popović. Kad unesete u tražilici ime “urologa” lako je uočiti da urolog sa tim imenom i prezimenom postoji ali nimalo ne liči na fotografiju koja je objavljena. Postoji i student sa tim imenom, ali on nema nikakvog dodira sa medicinom.
Citiran naslov je u stvari komercijalni oglas iz jedne od novina u Hrvatskoj i nije prvi put da se objavljuje u medijima.
Tokom posljednjih nekoliko godina bilježi se pad uspješnosti tradicionalnih načina oglašavanja. Korisnici medija su se umorili od reklama. Zato su eksperti za marketing pronašli novo rješenje – advertorials! To je, naravno, engleska riječ, nastala od od riječi “advertising” (oglašavanje-reklamiranje) i “editorial” (urednički). Kao što je vidljivo iz primjera na početku teksta koristi se novinarski stil da se plasira reklama. Može se čestitati ekspertima što su pronašli novi način da dođu do čitaoca. Čak bi se i to moglo progutati sve do trenutka kad se shvati da se ovaj stil koristi i za najobičniju prevaru! Niti postoji citirani lijek, niti postoji ljekar, niti postoji student.
Dakle, radi se o prevari. Da li je prevara dozvoljena u reklamiranju i da li je etična. Naravno, da nije. Ali, potencijalna zarada gurne principe pod tepih. Da li je medij svjestan da se radi o prevari? Naravno, da zna, ali prihod od reklamiranja gurne principe, pa i zakon, pod tepih. Svi su zakoni u regionu, ali ne samo u regionu slični i kažu da je skriveno reklamiranje “zabranjeno.” I novinarski kodeksi kažu da reklamiranje mora biti jasno označeno kao reklama.
Ko je odgovoran? Ko će biti odgovoran što su se neki građani “navukli” na ovakvu i slilčne reklame, kupili lijekove, potrošili novce, možda ugrozili i svoje zdravlje? Da li je odgovoran oglašivač ili novina koja je to objavila? Oglasivač svjesno obmanjuje javnost, ali radi li to i medij? Da li je dovoljno da medij negdje “sakrije” podatak da se radi o reklami i da li je prihod dovoljno opravdanje?
Tokom raznih predizbornih kampanja, snalažljivi pripadnici pojedinih stranaka, suočeni sa strogim pravilima izborne kampanje u medijima, plasiraju poruke u reklamama. Poznato je da, na primjer, tokom izborne kampanje u Sjedinjenim Američkim Državama kandidati se međusobno optužuju za laži, krađe i slično – ali u blokovima reklama! Ako se tada plasira laž, a plasira se često, ko je odgovoran za svjesno obmanjivanje javnosti? Oglašivač ili medij?
I jedni i drugi obmanjuju javnost namjerno. Čak i ako medij nije svjestan prevare neznanje ga pred zakonom ne amnestira. Neznanje nije argument i ne amnestira od posljedica. Zakoni i pravilnici ovakvo svjesno obamnjivanje javnosti smatraju nedopuštenim. Ali, kao i mnogi drugi, ni ovaj zakon se ne poštuje.
Svjesno obmanjivanje javnosti nije samo osobina snalažljivih stručnjaka za reklame. Svjesno se obmanjuje javnost i objavljivanjem tračeva i glasina. U uglednim svjetskim medijima se ovih dana, naprimjer, oko transfera nogometaša, objavljuju rubrike čiji je naslov “tračevi!”
Svjesna je obmana javnosti kad se plasira naslov sa imenom i prezimenom da je “..XY opljačkao firmu?” Znak upitnika koji se stavlja na kraju takve vijesti služi urednicima da se opravdaju tvrdeći da nisu plasirali tvrdnju nego pitanje.
Svjesna je obmana javnosti kad se plasira jedna vijest, a druga sakrije. Ili kad se u nekoj vijesti u prvo plan stavi ono što je nebitno, a sakrije ono što je bitno.
Lako bi bilo kad bi primjeri obmanjivanja javnosti bili rijetki, ali su, nažalost, svakodnevni. Prije nekoliko dana je objavljena i lista sa 14.000 građana Srbije, koji plasiraju informacije koje idu u korist predsjednika Aleksandra Vučića. Oni namjerno, obmanjuju javnost, plaćeni su za svoj posao.
Živimo u vremenu općeg pada kriterija, ne samo u novinarstvu. Sve je moguće, sve je dozvoljeno. Društva ne klize nego su duboko upala u vrijeme nereda. Odatle do kaosa nije dalek put.
Mediji nose svoj, ne mali, dio odgovornosti.
Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
