Piše: Dr Jovan Čavor
Pulicer je svojevremeno tvrdio da društvo i mediji uspijevaju ili propadaju skupa; da su zdravi mediji u stanju održati društvo zdravim, dok “cinična, plaćenička, demagoška” štampa vremenom stvara prizemnu društvenu svijest ravnu sebi. Radi se o gruboj, ali posve važnoj konstataciji koja ne zaobilazi ni druge važne institucije društva, te bi nas u jeku eskalacije višedecenijske krize u Crnoj Gori mogla podsjetiti da gotovo uvijek, kao pojedinci ili kao društvo, žanjemo upravo i isključivo ono što smo posijali. Stoga je uvijek važno postaviti pitanje da li, i u kojoj mjeri, uspijevamo ili propadamo skupa, i u čemu se ogledaju rezultati našeg kolektiva.
U tom kontekstu, kakvo je danas crnogorskog društvo, i kakvog pojedinca je u stanju iznjedriti su važna pitanja koja su suštinski bliža temi identiteta nego li pitanja o nečijoj nacionalnoj orjentaciji. Ipak, pošto je Crna Gora država u kojoj postoji višedecenijska tradicija bavljenja upravo temom nacionalnog identiteta u dnevnopolitičkom diskursu, znatno podstaknuta od strane samih medija, postaje jasno kako smo postali zemlja opsjednuta identitetom – a koja je sve manje u stanju proizvesti pozitivan kolektivni ili individualni identitet. Radi se o paradoksu na koji vrijedi obratiti pažnju, posebno kada su u pitanju mediji, jer se trgovinom nacionalnim, etničkim i vjerskim identitetima omogućava emocionalna manipulacija javnosti koja u potpunosti sabotira funkciju parlamentarne demokratije i njenih ciljeva, i koja prije najavljuje propast negoli uspjeh. Ipak, radi se o fenomenu koji nije svojstven samo Crnoj Gori, već je i sličnu ulogu imao i šire, a danas je poznat po imenu ‘identitiy politics’ ili politika identiteta.
Prema mišljenju Katarine Stimpson sa Univerziteta New York, ‘politika identiteta’ je između ostalog savremeni mehanizam grupacija da prikažu i potenciraju svoje razlike od drugih, da okupe svoje jedinke oko zajedničkih istorijskih nepravdi, i njegova je psihološka i politička misija djelovati na grupnom identitetu koji je zasnovan na gore navedenim osnovama. Slična vrsta političkog mehanizma je neizbježno mač sa dvije oštrice, jer koliko god grupacije imale legitimno pravo baviti se sopstvenim interesima i kolektivnom memorijom, politika identiteta može lako predstavljati vješto kamufliranu političku zamku, i u nekim slučajevima stranputicu u nekontrolisani haos i nemjerljivu štetu po društvo, kao i po iste grupacije čiji se interesi navodno uz pomoć te politike zastupaju.
Istorija nas uči da krize obično prethode usponu desnice, koja često uz pomoć politike identiteta, populizma i prateće propagande na račun ugroženosti priprema neku vrstu ofanzive. Raspad SFR Jugoslavije se odigrao pod sličnim okolnostima, te je matrica politike identiteta na ex-Yu prostorima od tada postala paravan za laku političku moć i emocionalnu manipulaciju raznim nacionalnim i vjerskim temama, što je označilo početak dužeg perioda civilizacijskog i ekonomskog nazatka. U konačnom, afirmacija politike identiteta je omogućila normalizaciju populizma, koji gaji odsustvo kritičke misli i odgovornosti, te postiže cilj kreiranja društvenog ambijenta podložnog autoritarnom uređenju drustva.
Dakle, gotovo po definiciji onoga što predstavlja ‘identity politics’, ne samo u Crnoj Gori već i na globalnom nivou, decenije iza nas su obilježene političkim oportunistima koji su (uz pomoć medija) spretno sticali moć zahvaljujući zloupotrebama teme nacionalnog identiteta, i čija politika se oslanja na odstustvu odgovornosti i kritičke misli pojedinca. Ironiji za volju, bilo kakav vrijednosni i svaki drugi preporod crnogorskog društva će upravo morati početi od pojedinca, kojega moramo stvoriti. Jer, kao što je svojevremeno upozoravao Ðordano Bruno, očekivati od moći da samu sebe reformiše i postane bolja, je uzaludna misija.
Budući da crnogorsko društvo nažalost pokazuje ogrezlost u raljama ‘politika identiteta’, koje podrazumijevaju tabloidizaciju medijskog prostora, koji je neminovno pod uticajem struktura moći, možemo jedino podsticati svijest i savjest pojedinaca u medijima (i šire), da svoj posao obavljaju etički i ne podilaze i saučestvuju u procesu trovanja medijskog prostora – koji je kao takav perfektna grana proizvodnje štetne i nekritičke svijesti, i potpuno pogrešnog kolektivnog i pojedinačnog identiteta (neovisno od nacionalne pripadnosti).
Dakle, kako bi mediji u Crnoj Gori upotrijebili svoj enormni uticajni kapacitet u funkciji ozdravljenja crnogorskog društva, biće neophodno u praksi stati iza identiteta koji bi nas svrstao u Evropljane. A to je identitet kovan na dobrovoljnoj požrtvovanosti za pravednu slobodu, koji ima svoje utemeljenje u vrijednostima naše viševjekovne slobodarske istorije.
Foto: Privatna arhiva
Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
