PIŠU: M. Radulović, V. Rajković Nenadić
Zamislite da se vaše ime godinama pojavljuje na internetu uz tekst o istrazi koja nikada nije završena optužnicom, uz događaj iz mladosti, porodični problem ili grešku koja je davno izgubila javni značaj. Iako je život nastavio dalje, internet tu informaciju i dalje čuva. Svaki poslodavac, komšija ili poslovni partner može je pronaći za nekoliko sekundi. Upravo u takvim situacijama otvara se pitanje prava na zaborav.
To pravo podrazumijeva mogućnost pojedinca da zatraži uklanjanje, anonimizaciju ili smanjenje dostupnosti informacija o sebi kada su one netačne, zastarjele, nerelevantne ili nesrazmjerno štetne po privatnost i ugled. Međutim, u Crnoj Gori ovo pravo još nije jasno uređeno, posebno kada je riječ o medijskim tekstovima i internet arhivama.
U praksi, građanin može zatražiti da se određeni sadržaj ukloni ili da se njegovo ime zamijeni inicijalima, ali ishod najčešće zavisi od procjene urednika ili odluke suda. Upravo zato pravo na zaborav ostaje osjetljivo pitanje: gdje prestaje pravo javnosti da zna, a gdje počinje pravo pojedinca da ne bude trajno obilježen starom informacijom?
Iskustva iz crnogorskih redakcija pokazuju da su takvi zahtjevi rijetki, ali postoje. Glavni i odgovorni urednik TV Vijesti Radomir Kračković navodi da se njegova redakcija nije direktno susretala sa zahtjevima koji se eksplicitno pozivaju na pravo na zaborav, ali da je imao posredan slučaj koji dobro pokazuje o čemu je riječ.
„Radilo se o pojedincu iz druge države, za kojeg je prije petnaestak godina objavljeno da je pronevjerio novac i da se protiv njega vodi istraga. Ta istraga, međutim, nikada nije dovela do pokretanja krivičnog postupka, pa je on preko advokata tražio uklanjanje te informacije. Na kraju je medij koji je to objavio odlučio da tekst izbriše“, kaže Kračković.
On ističe da svaki zahtjev treba pažljivo razmotriti, ali i da pravo na zaborav ne može biti univerzalno primjenjivo.
„Opravdano je ukloniti informacije ako se pokaže da su bile netačne ili neutemeljene, ili ako su nesrazmjerno povrijedile privatnost. U drugim slučajevima, smatram da takvi zahtjevi nijesu opravdani“, navodi on.
Sličan stav dijele i u redakciji „Pobjede“. Urednica Jelena Nelević kaže da ovaj list u posljednje dvije godine nije imao formalne zahtjeve koji se odnose na pravo na zaborav, ali upozorava da nedostatak jasnih pravila ostavlja prostor za različita tumačenja.
„Iako postoje evropski zakoni i sudska praksa, još uvijek nema univerzalnih kriterijuma kada i kako primijeniti brisanje, deindeksiranje ili anonimizaciju sadržaja. Zato svaki slučaj zahtijeva posebnu pažnju“, ističe Nelević.
Prema njenim riječima, upravo zbog te pravne neodređenosti, pravo na zaborav bi trebalo da bude preciznije definisano i kroz etički kodeks novinara. Istovremeno, upozorava i na mogućnost zloupotrebe.
„Pitanje je da li se ovo pravo može ostvarivati samo kroz uredničku odluku ili su potrebne jasne i stroge procedure, kao kod prava na odgovor ili demanti“, kaže ona.
Kao ilustraciju navodi slučaj iz prakse „Pobjede“, koji jasno pokazuje granicu između legitimne zaštite privatnosti i pokušaja selektivnog „uređivanja“ sopstvene prošlosti.
„Sagovornik koji je ranije javno govorio o problemima na svom radnom mjestu, uz dokumentaciju i potvrde institucija, naknadno je tražio brisanje samo pojedinih tekstova jer mu, kako je naveo, više ne idu u prilog. Međutim, ti problemi su bili stvarni i dijelom riješeni upravo zahvaljujući medijskom izvještavanju“, objašnjava Nelević.
U takvim slučajevima, dodaje, mediji ne mogu biti obavezni da brišu sadržaj samo zato što se okolnosti promijenile.
„To bi značilo selektivno prepisivanje prošlosti, a ne zaštitu prava ličnosti“, naglašava ona.
Pored ovih iskustava, praksa u Crnoj Gori bilježi i nekoliko konkretnih slučajeva koji ukazuju na različite pristupe primjeni ovog prava. Tako je 2021. godine Osnovni sud u Kolašinu donio odluku kojom je jednom portalu naloženo uklanjanje čak 24 teksta zbog povrede prava ličnosti. Ovaj slučaj se često navodi kao jedan od prvih primjera sudske intervencije koja je bliska konceptu prava na zaborav.
U ranijem periodu, pojedini mediji su i bez sudskih odluka primjenjivali određene mjere. Javni servis RTCG i drugi portali anonimizovali su identitet u osjetljivim slučajevima, posebno kada su u pitanju maloljetnici, dok su pojedine redakcije uklanjale tekstove na zahtjev građana ili njihovih advokata.
Slična praksa zabilježena je i u dnevnom listu „Dan“, gdje su, prema dostupnim podacima, pojedini tekstovi iz arhive uklonjeni na zahtjev advokata jednog biznismena, dok su u drugim slučajevima sporovi završavali pred sudom. Takođe, u redakciji „Vijesti“ zabilježeni su slučajevi anonimizacije – zamjene punog imena inicijalima i uklanjanja pretraživačkih oznaka (tagova) kako bi se smanjila dostupnost određenih informacija.
Ovi primjeri pokazuju da pravo na zaborav u Crnoj Gori već postoji u praksi, ali bez jedinstvenih pravila. Odluke se donose ad hoc – kroz uredničku procjenu ili sudske presude – što otvara prostor za neujednačenu primjenu.
Analiza Medijskog savjeta za samoregulaciju Pravo na zaborav https://www.medijskisavjet.me/images/sampledata/dokumenti/07_PRAVO_NA_ZABORAV_PUBLIKACIJA_cg.pdf ukazuje da u Crnoj Gori trenutno ne postoji jedinstven zakonski okvir koji uređuje pravo na zaborav u medijskom prostoru. Iako Zakon o zaštiti podataka o ličnosti daje određena prava građanima, poput pristupa i ispravke podataka, ne predviđa jasno mogućnost uklanjanja medijskih sadržaja ili rezultata pretrage.
U praksi, to znači da građani mogu tražiti brisanje ili ograničavanje dostupnosti podataka, ali ishod zavisi od odluke medija ili eventualno suda. Dodatni problem predstavlja i činjenica da uklanjanje sadržaja sa portala ne znači nužno njegovo uklanjanje iz internet pretrage, što dodatno komplikuje primjenu ovog prava.
Stručnjaci zato ukazuju da je neophodno uvesti kombinaciju zakonskih rješenja i medijske samoregulacije, kako bi se jasno definisalo kada je opravdano ukloniti sadržaj, a kada je javni interes preči.
Do tada, pravo na zaborav u Crnoj Gori ostaje u sivoj zoni između teorije i prakse – kao legitimna potreba za zaštitom privatnosti, ali i potencijalni alat za zloupotrebu i selektivno brisanje prošlosti.
FOTO: AI
Članak je dio regionalnog projekta „Naši mediji: Inicijativa civilnog društva za razvoj medijske pismenosti i aktivizma, borbu protiv polarizacije i promovisanje dijaloga“, koji podržava Evropska unija, a sprovodi se u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Turskoj. Projekat kofinansira Ministarsrvo javne uprave u Crnoj Gori.
Članak je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije i Ministarstva javne uprave u Crnoj Gori. Sadržaj je isključivo odgovornost Instituta za medije Crne Gore i ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ministarstva javne uprave.
