„Crnogorci su izmišljena nacija.“ „Jalova.“ „Hrvati u Boki su projekat.“ Tri rečenice iz javnog prostora Crne Gore. Izgovorene u televizijskim emisijama ili objavljene na društvenim mrežama. Jedna briše identitet čitavog naroda. Druga pokušava diskreditovati ženu kroz njen reproduktivni status. Treća relativizuje identitet nacionalne manjine. Ali možda je važnije nešto drugo: sve su izgovorene u prostoru koji oblikuju mediji. U digitalnom dobu mediji više nijesu samo mjesto gdje se informacije objavljuju. Oni su prostor u kojem javni govor dobija publiku, legitimitet i brzinu širenja. Zbog toga pitanje govora mržnje danas nije samo pitanje pojedinačnih izjava, nego i odgovornosti onih koji taj prostor uređuju.
Najdirektniji primjer toga zabilježen je u programu TV Pink. U emisiji „Novo jutro“ izrečene su tvrdnje da su „Crnogorci izmišljena nacija“, dok su se pripadnici tog naroda nazivali i „mutiranim Srbima“ ili „montenegrinima“. U istom programu iznosile su se i tvrdnje da „Turci preuzimaju Crnu Goru“, uz narative o navodnoj „turkizaciji države“.
Nakon monitoringa programa, Agencija za audiovizuelne medijske usluge ocijenila je da takav diskurs negira nacionalni identitet i može podsticati netrpeljivost prema etničkim zajednicama. Regulator je zbog toga odlučio da na šest mjeseci ograniči reemitovanje emisije u Crnoj Gori.
Bila je to jedna od rijetkih situacija u kojoj je regulator jasno poručio da je u medijskom prostoru pređena granica između slobode izražavanja i diskursa koji vrijeđa dostojanstvo čitavih zajednica.
Ubrzo nakon te odluke regulator je reagovao i na druge emitere čiji se programi reemituju u Crnoj Gori. Savjet Agencija za audiovizuelne medijske usluge pokrenuo je postupke protiv emitera Informer TV i TV Prva RS nakon što je monitoring pokazao prisustvo sadržaja sa elementima govora mržnje, negiranja nacionalnog identiteta i glorifikacije pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
U obrazloženju je navedeno da su pojedine emisije sadržavale narative koji dovode u pitanje postojanje crnogorskog nacionalnog identiteta i ponižavaju pripadnike pojedinih zajednica, čime se krši princip poštovanja ljudskog dostojanstva i zabrane podsticanja mržnje iz Evropske konvencije o prekograničnoj televiziji.
Time je regulator zapravo pokazao da problem nije vezan za jedan program ili jednu televiziju, već za širi medijski prostor u kojem se identitetski sukobi i političke poruke često pretvaraju u diskurs netrpeljivosti.
Takve rečenice nijesu izolovani incidenti, zapravo su dio šireg obrasca javne komunikacije u kojem se politički sukobi sve češće vode kroz identitetske poruke, stereotipe i uvrede. Mediji u tom procesu često postaju prostor u kojem takav govor dobija publiku, legitimitet i mnogostruko ubrzanje. Sve to liči na pandemiju koja se nezaustalvjivo širi, ali ipak, mediji u Crnoj Gori i njihov odnos prema širenju govora mržnje i dalje nude zrake optimizma jer nijesu prvenstveno prepoznati kao mjesta sa koga se širi takav govor, ili uvrede ili dezinformacije. Ali prostor komentara i platformi na društvenih mrežama ostaje problem.
Mnogo češće uvredljive poruke ostaju dio javnog prostora bez ikakvog epiloga, kao još jedna rečenica u političkom nadmetanju ili televizijskoj debati.
Takvi slučajevi, međutim, nijesu ograničeni samo na televizijske emisije. Govor koji prelazi granicu javne debate često se pojavljuje i u političkom prostoru koji mediji prenose i pojačavaju. Tokom polemike o izmjenama Zakona o radu ministarka rada Naida Nišić bila je meta uvreda na društvenim mrežama, gdje je nazvana „jalovom“. Nije riječ o političkoj kritici, nego o starom obrascu rodno zasnovanog napada na žene u javnom životu – obrascu koji pokušava diskreditovati politički rad kroz lični i biološki stereotip. Kada žene uđu u političku arenu, njihovi stavovi često postaju manje važni od stereotipa koji se koriste da ih diskredituju.
Sličan obrazac identitetskog diskursa pojavio se i u televizijskom programu. Gostujući u emisiji „Slobodna zona“ paroh Srpske pravoslavne crkve Mijajlo Backović izjavio je da su „Hrvati u Boki projekat“ i da je, kako je naveo, u određenom periodu izvršena „kroatizacija bokeljskih Rimokatolika“. Na takve izjave reagovao je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, pokrenuvši postupak po sopstvenoj inicijativi i upozorivši da takav diskurs može dovesti u pitanje pravo pripadnika te zajednice da se slobodno nacionalno izjašnjavaju.
Granica između političkog govora i govora mržnje ponekad završava i pred sudovima. Predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević tokom javnog nastupa izjavio je: „Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici. Mislim da sam tim sve rekao.“ Sud je utvrdio da je ovom izjavom izričito negiran genocid u Srebrenici, ali je zaključio da tužilaštvo nije dokazalo da je način na koji je genocid negiran mogao izazvati nasilje ili mržnju prema nekoj grupi ljudi. Takvo tumačenje proizlazi iz člana 370 Krivičnog zakonika Crne Gore, koji negiranje genocida tretira kao krivično djelo samo ukoliko je učinjeno na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica. Ponekad, međutim, netrpeljivost izađe iz medijskog diskursa i pređe u stvarni prostor.
Tokom Džada Film Festa u Podgorici projekcija filma „Roda“ prekinuta je na Zabjelu kada je grupa mladića rastjerala publiku koja je film gledala na ulici. Razlog je bio jednostavan – film je bio na albanskom jeziku. Uz pogrdne uzvike projekcija je prekinuta, a publika se razišla. Počinioci nikada nijesu identifikovani. Takvi događaji rijetko nastaju u vakuumu. Atmosfera u kojoj se ovakav incident može dogoditi gradi se godinama kroz javni diskurs u kojem se identiteti relativizuju, dovode u pitanje ili predstavljaju kao prijetnja.
Da takvi slučajevi nijesu izolovani pokazuje i izvještaj „Mapiranje govora mržnje u Crnoj Gori“, koji je identifikovao 81 primjer govora mržnje ili diskriminatornog jezika u javnom prostoru. Analiza pokazuje da su najčešće mete etničke zajednice, žene u javnom životu i politički protivnici, dok dominantni obrasci uključuju negiranje identiteta, političko etiketiranje i rodno zasnovane uvrede. Ali možda je najvažniji nalaz tog istraživanja onaj koji se odnosi upravo na medijski prostor. Prema analizi, govor mržnje se često ne pojavljuje u samom novinarskom sadržaju, već eskalira u komentarima i digitalnim prostorima koje mediji stvaraju.
U takvom kontekstu teško je govoriti o izolovanim incidentima. Ono što se pojavljuje u komentarima, televizijskim debatama ili političkim govorima zapravo je dio šireg obrasca komunikacije koji se godinama normalizuje u javnom prostoru.
Drugim riječima – mediji često nijesu autori govora mržnje, ali postaju njegova infrastruktura. Komentari na portalima a posebno na nalozima medija na društvenim mrežama danas funkcionišu kao paralelni javni prostor. Tamo se politički protivnici pretvaraju u „izdajnike“, identiteti u „izmišljene nacije“, a žene u javnom životu u mete seksističkih uvreda.
Čak i kada novinarski tekst ne sadrži uvredljiv govor, prostor komentara ga proizvodi. Zato pitanje spornog ali i govora mržnje u medijima nije samo pitanje sadržaja koji novinari proizvode. To je i pitanje prostora kao što su komentari na portalima koji su mediji dužni da urede u skladu sa Zakonom o medijima ili pak na mrežama, koji su u tom smislu neregulisani.
U digitalnom dobu granica između novinarstva, političkog govora i komentara publike postaje sve tanja. Upravo zbog toga odgovornost medija više ne završava objavljivanjem informacije, nego počinje načinom na koji se javni prostor uređuje.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
