Piše: Damir Nikočević
Neki kažu da je Treći svjetski rat počeo pandemijom COVID-19. Drugi tvrde da je njegov početak označila agresija Rusije na Ukrajinu. Ima i onih koji smatraju da je globalna eskalacija zapravo počela ratnim operacijama na Bliskom istoku. Međutim, ako sudimo po načinu na koji je značajan dio crnogorskih medija, prije svega televizijskih i radijskih stanica, tretirao sukob Izraela i SAD-a sa Iranom i iransku odmazdu, moglo bi se zaključiti da se radi o događaju koji ne izaziva naročitu pažnju. Ili, još preciznije: još jedan rat – ništa novo, ništa posebno.
Da li je razlog tome to što na „domaćem terenu“ imamo pregršt političkih, društvenih, ali i policijskih događaja koji lako zasjene rat koji geografski i strateški nadilazi gotovo svaki sukob u skorije vrijeme? Ili smo jednostavno navikli da globalne krize posmatramo kao udaljene spektakle koji nas dotiču tek onda kada se reflektuju na cijene goriva?
U tom kontekstu posebno zabrinjava sve prisutnija društvena ravnodušnost prema tragedijama koje se dešavaju daleko od nas. Kada rat, stradanja i političke krize počnemo posmatrati kao nešto što nas se ne tiče, otvara se prostor za opasnu normalizaciju nasilja i patnje. Ravnodušnost prema tuđoj nesreći nije samo moralni problem – ona dugoročno slabi sposobnost društva da razumije i reaguje na procese koji mogu imati ozbiljne posljedice i po njega samog. Upravo zato ignorisanje velikih svjetskih kriza nikada nije neutralna pozicija, već izbor koji govori mnogo o stanju javne svijesti i stanju medijskog prostora.
Utisak je da u Crnoj Gori ravnodušnost prema velikim tragedijama često ne dolazi iz zle namjere, već iz preopterećenosti informacijama, selektivne pažnje ili iz uvjerenja da je riječ o događajima koji nas se neposredno ne tiču. U takvom ambijentu mediji imaju dodatnu odgovornost – da globalne procese objasne, kontekstualizuju i približe publici.
Vijesti koje nestaju u brzini informacija
U velikim svjetskim medijima sukob Izraela, SAD-a i Irana tretiran je kao ključna tema. Međunarodne televizije, novinske agencije i digitalne platforme neprestano su analizirale razvoj situacije – od vojnih operacija, diplomatskih reakcija i pozicioniranja velikih sila, do humanitarnih i ekonomskih posljedica.
Međutim, način izvještavanja često je bio sveden na takozvani „rat u realnom vremenu“: broj ispaljenih raketa, presretnutih projektila, lansiranih dronova, pogođenih baza ili potopljenih brodova. Takva dinamika stvara snažan osjećaj drame, ali istovremeno ostavlja malo prostora za dublje razumijevanje uzroka i ciljeva sukoba. Rat tako postaje niz uzastopnih informativnih impulsa koji privlače pažnju, ali rijetko nude širu sliku događaja.
Simptomatičan primjer predstavlja vijest o navodnom ubistvu bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada. Informacija je u jednom trenutku kružila međunarodnim i crnogorskim medijskim prostorom, ali je ubrzo ostala bez potvrde i bez ozbiljne verifikacije.
Vijest je prošla gotovo neopaženo i jednako brzo nestala iz fokusa. Takvi primjeri pokazuju koliko savremeni informativni tokovi mogu da relativizuju čak i potencijalno izuzetno važne događaje. Upravo taj model informativnog spektakla preliva se i na manje medijske sisteme, uključujući i crnogorski.
Kontekst koji nedostaje. Rijetke ozbiljne analize.
Jedan od ključnih problema u izvještavanju o ovoj temi u crnogorskim elektronskim medijima jeste nedostatak konteksta. Informacije su se uglavnom svodile na operativne podatke: koji su ciljevi pogođeni i kakva je trenutna vojna situacija.
Sve su to važne informacije, ali prosječan gledalac ili slušalac teško može razumjeti šta se zapravo krije iza tih brojki. Koji su stvarni motivi sukobljenih strana? Kakva je uloga velikih sila? Koje su moguće dugoročne posljedice za region i svijet? Takve rasprave u crnogorskom medijskom prostoru pojavljuju se rijetko.
Ipak, treba naglasiti da je bilo ozbiljnih bavljenja ovom temom. U pojedinim medijima poput RTCG-a i emisije „Globus“, E TV-a kroz emisiju „Ukrštene riječi“ ili Antene M kroz „Drugačiju radio vezu“ moglo se čuti više analize i pokušaja da se objasni šira slika sukoba. Ne kažemo da u drugim medijima se ova tema nije posebno obrađivala kroz tematske emisije, ali je subjektivni osvrt autora ovoga teksta da se u ovim emisijama radilo najsistematičnije, uz nešto izraženiju analitičku dimenziju i pokušaj da se događaji smjeste u širi međunarodni kontekst.
Bez specijalizovanih novinara i analitičara teško je očekivati ozbiljnije emisije ili debate o kompleksnim međunarodnim temama. Crna Gora ih, nažalost, ima malo, pa globalni sukobi često ostaju predstavljeni tek kroz kratke vijesti ili agencijske izvještaje. Ipak, ohrabruje činjenica da makar dio crnogorskih medija ima novinare koji se bave međunarodnim odnosima, iako takvih profila u domaćem medijskom prostoru i dalje nema dovoljno. Kao dobar primjer kako se ova oblast može sistematično pratiti je Hrvatska radiotelevizija (HRT), koja već decenijama razvija novinarstvo specijalizovano za međunarodnu politiku i globalne procese, i na koju se često pozivam kao na medij koji ozbiljno informiše, ali i edukuje publiku. Posebno se u tom kontekstu ističe rad višedecenijske televizijske novinarke Elizabete Gojan, čiji pristup međunarodnoj politici odlikuje temeljnost i duboko poznavanje globalnih odnosa. Ona uspijeva da složene događaje smjesti u širi istorijski i geopolitički okvir, ali i da male, „obične“ priče unutar velikih međunarodnih sukoba predstavi na način koji je jasan, prijemčiv i zanimljiv gledaocu sa prosječnim, pa čak i ispodprosječnim interesovanjem za ove teme. Takav pristup pokazuje koliko kvalitetno novinarstvo može istovremeno informisati, obrazovati i zadržati pažnju publike.
Kada je lokalno važnije od globalnog
Zbog toga se dešavalo da sukob koji uključuje nekoliko ključnih regionalnih i globalnih sila u pojedinim crnogorskim medijima nije bio ni među dvije ili tri udarne vijesti dana. Umjesto toga, fokus je bio na hapšenjima biznismena ili dnevno-političkim obračunima. Naravno, takvi događaji nesumnjivo zaslužuju pažnju javnosti. Ali ostaje pitanje da li je proporcionalnost u određivanju prioriteta ponekad izgubljena.
Još jedna gotovo zanemarena dimenzija u većini crnogorskih elektronskih medija jeste ekonomija rata. Globalni sukobi na Bliskom istoku imaju značajne posljedice po energetsku sigurnost, trgovinu, finansijska tržišta, ali i turizam, čime se, između ostalog, bavila emisija „Okvir“ na RTCG-u. Ipak, u crnogorskim medijima ekonomija sukoba uglavnom je svedena na jedno pitanje: kako će cijena nafte uticati na cijene goriva kod nas. Na taj način složena mreža ekonomskih posljedica svodi se na vrlo uski lokalni okvir.
Posljednjih dana o ovoj temi se izvještava i kroz organizovane evakuacije crnogorskih državljana iz regiona Bliskog istoka. To je konkretna lokalna posljedica sukoba, ali se u medijima najčešće pojavljivala kao servisna ili praktična informacija bez dublje geopolitičke pozadine. Takve situacije upravo su prilika da se publici objasni kako globalni konflikti postaju i lokalna bezbjednosna tema.
Rat kao statistika: primjer Gaze i Minaba
Tokom dugotrajnog rata u Gazi, ogromna ljudska tragedija vremenom je sve više svedena na statistiku. Brojevi žrtava postali su gotovo rutinska informacija u medijskim izvještajima. Kada tragedija postane svakodnevna vijest, postoji opasnost da publika prestane da je doživljava kao stvarnu ljudsku patnju.
Sličan obrazac vidio se i u izvještavanju o napadu na žensku školu u iranskom Minabu, u kojem je poginulo više od 150 djevojčica. U svjetskim medijima taj događaj je izazvao ozbiljne debate o bezbjednosti civila, propagandi, odgovornosti i mogućim ratnim zločinima. U crnogorskim medijima, međutim, ta vijest uglavnom je prošla kao kratka informacija bez šire analize.
Ideološka šahovska tabla globalnih medija
Na globalnom nivou, izvještavanje o ovom sukobu jasno pokazuje ideološke podjele međunarodnog informativnog prostora. Analitičari često podsjećaju na koncept „velike šahovske table“ koji je opisivao američki strateg Zbignjev Bžežinski – svijet u kojem se globalna politika vodi kao strateška igra velikih sila. Taj koncept i danas se često koristi kao metafora za razumijevanje geopolitičkih rivalstava.
U tom okviru zapadni mediji često govore o nužnosti intervencije i bezbjednosnim razlozima za vojno djelovanje. Zapadni mediji koji nisu mainstream, kao i oni drugi – bliski autoritarnim režimima u Iranu ili Rusiji, isti događaj nazivaju otvorenom agresijom i kršenjem međunarodnog prava.
Cilj ovog teksta nije da presuđuje između tih interpretacija. Mnogo važnije pitanje jeste kako crnogorski mediji prenose i interpretiraju te narative, te da li se previše oslanjaju na zapadne izvore informacija bez sopstvene analitičke distance. Drugim riječima, da li domaći medijski prostor uspijeva da razvije sopstvenu interpretativnu perspektivu ili ostaje samo prenosilac tuđih narativa.
Domaća percepcija važnosti
U domaćem medijskom i političkom prostoru ponekad se stvara utisak da se globalni ratovi tretiraju gotovo na istom nivou važnosti kao svakodnevne rasprave u Skupštini Crne Gore.
Ako je zaista moguće da se eskalacija velikog međunarodnog sukoba posmatra kao tema približno jednaka raspravi o Zakonu o zapaljivim tečnostima – kako bi rekao jedan od aktivnijih poslanika u Skupštini Crne Gore kada je taj zakon uporedio sa izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost – onda možda problem nije samo u medijima.
Možda je problem u tome kako kao društvo određujemo šta je zaista važno. A upravo način na koji određujemo prioritete u javnom prostoru govori mnogo o političkoj zrelosti jednog društva.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
