PIŠE: Sonja Drobac
Nekada se znalo gdje nastaje vijest. U redakciji. Urednik bi procijenio šta je važno, novinar bi provjerio činjenice, i tek tada bi informacija stigla do javnosti. Danas taj proces sve češće počinje na sasvim drugom mjestu – na društvenim mrežama. Status, snimak ili komentar može za nekoliko minuta da postane tema dana, a mediji nerijetko samo preuzimaju ono što je već postalo viralno. Zato na težini dobija pitanje: da li vijesti danas stvaraju novinari ili algoritmi?
Društvene mreže odavno nijesu samo platforme na kojima korisnici razmjenjuju sadržaj. Algoritmi određuju šta će biti vidljivo, a šta će nestati u beskrajnom toku informacija. Ono što izaziva reakciju – ljutnju, oduševljenje, strah ili podsmijeh – dobija veću vidljivost. Matematička formula, a ne urednička odluka, odlučuje šta će doći do hiljada ili miliona ljudi. Na taj način tehnološke platforme, makar posredno, preuzimaju dio uloge koju su nekada imali urednici u medijima.
Algoritmi, međutim, nijesu programirani da traže istinu ili javni interes. Njihova osnovna funkcija je da produže vrijeme koje korisnik provodi na platformi. Zbog toga favorizuju sadržaj koji izaziva reakciju – a ne nužno onaj koji je tačan ili društveno važan.
U praksi, mediji sve češće prate ritam društvenih mreža. Dovoljno je pogledati kako nastaje veliki broj dnevnih vijesti u Crnoj Gori. Političari često prvo objave stav na mreži X, a tek nakon toga portali prenesu tu objavu kao vijest. Status postaje izvor informacije, a novinarski tekst samo okvir u kojem se on prenosi. Tako javna rasprava počinje na mrežama, a mediji je tek kasnije “institucionalizuju”.
Sličan obrazac vidi se i u slučajevima kada viralni snimak ili fotografija pokrenu medijsku priču. U posljednjih nekoliko godina više puta se dogodilo da video koji se širi društvenim mrežama – bilo da je riječ o incidentu u saobraćaju, snimku iz škole ili izjavi nekog funkcionera – postane tema dana prije nego što je iko provjerio kontekst. Tek nakon što sadržaj postane popularan, novinari pokušavaju da utvrde šta se zaista dogodilo.
U malim društvima poput crnogorskog taj efekat je još izraženiji. Medijsko tržište je ograničeno, redakcije su često male, a tempo objavljivanja brz. Portali se takmiče u brzini i klikovima, pa sadržaj koji već ima publiku na društvenim mrežama postaje najlakši način da se privuče pažnja. Vijesti tako sve češće nastaju iz statusa, komentara ili kratkih snimaka, dok se analiza i kontekst pomjeraju u drugi plan.
Algoritmi potom “dolivaju ulje na vatru” jer nagrađuju sadržaj koji izaziva snažniju emociju. Umjereni i analitički tekstovi rijetko postaju viralni, dok oštre izjave, konflikti i provokativni naslovi brzo privlače pažnju. Javni prostor se tako postepeno pomjera ka jednostavnijim i često polarizovanim porukama. Umjesto sporijeg objašnjavanja složenih tema, dominiraju kratke i snažne reakcije koje se lako dijele.
U digitalnom vrtlogu svakodnevice pojavljuje se i novi, još složeniji nivo – vještačka inteligencija. Prije deset godina raspravljalo se o tome da li su mediji pristrasni. Danas se postavlja radikalnije pitanje: da li je ono što gledamo uopšte nastalo u stvarnosti.
Zato je među medijski pismenijim korisnicima sve češće prvo pitanje: da li je ovo stvarni snimak ili AI generisana simulacija? Dok se ranije sumnjalo u interpretaciju događaja, danas se sumnja u postojanje samog izvora. Manje medijski pismeni korisnici često nijesu ni svjesni dubine problema, konzumirajući sintetizovane fotografije, video zapise ili tekstove kao neporecive činjenice.
Granica između autentičnog novinarskog izvještaja i algoritamski generisanog sadržaja postaje sve tanja. Njeno prepoznavanje više nije samo pitanje medijske pismenosti, već nužna vještina snalaženja u savremenom komunikacijskom prostoru. Više nije dovoljno znati ko prenosi vijest – potrebno je razumjeti i šta ju je stvorilo: ljudski um ili procesorska snaga.
Upravo zbog toga paradoks digitalnog doba jeste da uloga novinarstva ne postaje manja, već veća. Što je više informacija i ”informacija”, to je veća potreba za onima koji mogu provjeriti činjenice, objasniti kontekst i razlikovati vijest od propagande. Algoritam može odlučiti šta će postati popularno, ali ne može procijeniti šta je istinito, važno ili društveno relevantno.
Zato pitanje sa početka – ko danas pravi vijesti – možda nema jednostavan odgovor. Društvene mreže mogu pokrenuti priču i odrediti njen početni domet, ali novinarstvo bi moralo ostati ono koje joj daje smisao. Bez tog drugog koraka javni prostor se pretvara u niz nepovezanih reakcija, glasnih ali često površnih.
Jer vijest nije samo ono što se najbrže proširi. Vijest je ono što pomaže društvu da razumije sebe. Bez tog napora javni prostor lako počinje da liči na staru Platonovu pećinu – onu priču iz filozofije u kojoj ljudi gledaju sjenke na zidu i raspravljaju o njima kao o stvarnosti. Razlika je samo u tome što danas sjenke ne baca vatra, već algoritam.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
