Piše: Zoran Radulović, novinar
Novinari u Crnoj Gori, bilo da su na terenu ili u redakciji, postali su prečesta meta uvreda, prijetnji, verbalnih i fizičkih napada. Razmjere te “pojave” prerasle su granice Crne Gore. Pa se o njima govori i piše i na tzv. “relevantnim međunarodnim adresama”. I to ne samo u esnafskim institucijama i udruženjima koja se, u kontinuitetu, bave radom i bezbjednošću novinara.
Sve češće smo svjedoci da čak ni članovi Vlade ne razumiju dovoljno ulogu novinara i medija. Počev od odlazećeg premijera.
Na pitanje novinara Gradske TV o tomo šta se dešavalo u „gluvoj sobi“ u noći između 4. i 5. septembra (protesti i ustoličenje Mitropolita Joanikija na Cetinju) Zdravko Krivokapić je odgovorio: “Vaša televizija širi govor mržnje koji je nedopustiv za ovo vrijeme…”. Koju nedjelju kasnije, novinar iste televizije pita premijera da li ga, kao čelnog čovjeka ekspertske Vlade, delegitimišu navodi da stoji iza liste Ne damo Mojkovac. Sada, umjesto odgovora dobija savjet: “Izbori su pokazali samo jednu konstantu. Da je DPS prošlost. Apelujem na vas kao mladom čovjeku da ne pripadate miljeu koji gubi”.
Priču su, na svoj način, nastavili i neki (nepoznati) članovi vlade i imenovani državni funkcioneri.
Umjesto da odgovori na pitanja novinara Gorana Kapora, v.d. direktorica Uprave prihoda i carina Milena Petričević je mejl sa njegovim pitanjima odštampala i podijelila novinarima na presu koji je sazvala. I na kome su, da pomenemo, novinarska pitanja bila zabranjena. Može se diskutovati o tome da li je dijeljenje poruka u kojima se nalaze mejl adrese i brojevi mobilnog telefona novinara – neka vrsta prijetnje, opomene ili kazne. U svakom slučaju nije uobičajen postupak koji očekujete od državnog zvaničnika. I ne uliva povjerenje. „Bilo je iznenađujuće i neprijatno“, kaže Kapor.
Sličnu dilemu nijesmo imali kada su se novinarska pitanja upućena iz redakcije Vijesti članovima vlade u vezi sa odugovlačenjem postupka usvajanja sankcija EU protiv Rusije, sva sa imenom novinarke koja ih je uputila, pojavila na, najblaže rečeno kontroverznom, portalu IN4S, uz komentar da se takvim pitanjima ministrima “crtaju mete” i promoviše rusofobija!? Na kritike zbog nečije, očigledne, zle namjere iz Vlade su odgovorili: “Uzme li se u obzir da su pitanja Vijesti poslata na barem šest adresa u Vladi, izvjesno je da se radi o zloupotrebi, te neodgovornom i neporfesionalnom činu nepoznatog pojedinca”. I, što se njih tiče, na tome se završilo.
Onda je svojih pet minuta dobio Dritan Abazović, potpredsjednik odlazeće vlade i mandatar za sastav naredne. “Naša kaznena politika prema određenim medijima mora da se malo pojača. Znam da će to da bude jako grubo prema našim medijima, ali ne mislim da su neki naši mediji daleko od tih kojima smo privremeno oduzeli licencu za emitovanje. Možda to njima isto zvuči kao čin patriotizma, ali afirmisanje nekih fašističkih djela, jake polarizacije i nacionalizma je vrlo štetno za male sisteme poput Crne Gore koji su i dalje vrlo ranjivi”.
Opasne najave. Abazović je već verbalno demonstrirao sklonost ka ulozi vrhovnog cenzora koji bi kažnjavao i zabranjivao medije čiji mu se sadržaj ne dopada. Sada je ideja unaprijeđenja do mjere da bi kaznenu politiku trebalo “malo pojačati” prema “određenim medijima”. A, što bi rekli, teren će to već prepoznati. Pa će se nastaviti i, samo formalno neozvaničena, sezona lova na novinare.
Uvredom, psovkom, prijetnjom, pesnicom, hladnim i vatrenim oružjem, na novinare nasrću kriminalci, policajci, politički aktivisti vlasti i opozicije, službenici Vlade, “obični” građani ljuti što se mediji (ne)bave nekom njihovom aktivnošću ili problemom, specijalni tužioci… Znani i neznani. Ali, većinom neznani.
Prema statistici Sindikata medije, do kraja prošle, 2021, godine, u Crnoj Gori je registrovano 25 napada “na novinare i medije”. Naspram 16, koliko ih je zabilježeno tokom 2020. Meta napada bili su domaći i strani novinari. Žene i muškarci, na zadatku i u slobodnom vremenu.
No, osim na one koji vrijeđaju, prijete i biju, valja ukazati na izostanak nepodijeljene osude i ozbiljniji angažman cijelog društva na zaštiti onih koji su zbog svog profesionalnog angažmana našli na meti napadača, verbalnih i(li) fizičkih.
Tako smo u medijima kojima se ne dopada rad napadnutog Seada Sadikovića (riječ je o novinaru sa međunarodnim nagradama) i uređivačka politika medijske kuće u kojoj je tada radio, mogli pročitati da je „navodno napadnuti“ kolega „agent provokator“ (Senad Pećanin), „nekada davno slobodni novinar, a sada svrstani nadničar i moderni janičar” (Miodrag Živković), „lutka na kanapu vlasnika“ (Šeki Radončić), zaposlen u „medijskom ‘Sedmom bataljonu’ koji je obavljao i obavlja najprljavije medijsko-političke poslove u crkvenoj velikosrpskoj okupaciji Crne Gore”. Ove i slične uvrede po pravili prati popis napada na novinare i medije koje “druga strana“ nije osudila, makar ne dovoljno glasno, ili ih je čak podstakla.
Sa druge strane medijske gvozdene zavjese ista priča. Ni sportski novinar Nebojša Šofranac nije žrtva varbalnog napada nego “dokazani antisrbin”, “megafon DPS-a”, “medijska alapača”… O novinarki Tamari Nikčević – još gore. Doduše, autore ovih “ocjena” ne vrijedi pominjati po imenu, pošto oni svakodnevno svojim radom unižavaju našu profesiju, makar u krugovima koji ne prave razliku između novinara i “novinara”.
Zato su napadi na novinare kojima se nije mogao dati poželjan politički kontekst često medijski marginalizovani. Pošto pojedini urednici, izgleda, ne prepoznaju “javni interes” da se o tome izvještava. Ili drže da “tu nema teme” pošto su psovke, uvrede i prijetnje na račun novinara i medija “rutinska stvar”.
One koji dovoljno ne poznaju ovdašnju medijsku scenu moglo bi da začudi to što solidarnost izostaje i unutar novinarskog esnafa, pa čak od onih koji su i sami bili žrtve napada.
Tako se Slavko Mandić, iz mjeseca u mjesec, u svojim kolumnama izruguje napadima na Sadikovića i Kočana: “Sada je sve utihnulo. Ne čuje se starog pijetla glas. Nema NVO boraca za ljudska prava. Nema ambasadorke sa saradnicima iz drugih ambasada, ni domaćih apostola. Da li zato što je Sead priznao, ili što je Kočan s predumišljajem odbranio sebe od gnusnog napadača, teško je znati. Tek, ćute. A ćutali su kad su prijetili nekim drugim novinarima, čak i atakovali na goli život. Ali mi drugi nijesmo novinarski gorostasi po zadatku. Pišemo istinu, pa valjda zbog toga i treba po nama.” Gotovo istu kolumnu, obogaćenu pozivu pravosuđu da javnosti saopšti istinu o “navodnim napadima”, Mandić je objavio i 20-tak dana nakon što je počelo suđenje Dragutinu Šukoviću.
A Tamara Nikčević, nakon verbalnih uvreda koje je preživjela u Risnu (sramotno prećutanih od dijela ovdašnjih medija) demonstrira “superiornost” u odnosu na kolege koje su bile u istoj ili sličnoj nevolji. “Sugerirano mi je da potvrdno odgovorim na pitanje plašim li se i osjećam li se ugroženo. Možda bi djelo bilo drugačije kvalifikovano. Na pamet mi nije palo da lažem i da kažem da ih se plašim. Uostalom, da sam rekla, bila bih Milka Tadić i Sead Sadiković, a ne Tamara Nikčević”.
Ima još toga. Ali ne treba pretjerivati. Dok još neko nije poželio da se pridruži popisu (ne)kažnjenih napadača na novinare.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
