Piše: Nenad Pejić, novinar
Kako je moguće da građani Rusije toliko vjeruju režimu i pored svih činjenica.
Kada je uredništvo neovisne Novaya Gazete u Rusiji prije mjesec dana pitalo svoje čitaoce žele li da uredništvo poštuje cenzuru vlasti vezanu za rat u Ukrajini, velika većina je odgovorila – potvrdno. Hvala, ne želimo istinu! Novinari su prestali izdavati novinu!
Ova vijest me podsjetila na predratno vrijeme kod nas. Naime, negdje tamo 1989. godine, kada su mediji (prije svega u Srbiji) već počinjali da huškaju jedan narod na drugi, morao sam donijeti odluku da li da TV Sarajevo, čiji sam Glavni i odgovorni urednik bio, uradi ono što je Srbija već bila uradila, TV Hrvatske će slijediti njihov primjer, da spriječimo gledaocima pristup medijima iz drugih republika ili da nastavimo sa politikom otvorenosti i omogućimo gledaocima da vide sve tri televizije iz Sarajeva, Beograda i Zagreba kao i YUTEL koji se emitirao iz sarajevskog studija. Odlučili smo za ovo drugo. Računali smo da će gledaoci prepoznati ko ih laže, a ko ne, te izabrati one koji saopćavaju istinu.
Bila je to profesionalno časna odluka ali naivna, zasnovana na pogrešnoj pretpostavci: gledaoci za vrijeme sukoba i ratova gledaju one medije sa kojima se slažu! Njima treba neko da potvrdi da su u pravu. Lakše je tako nego da preispituju svoje stavove. Po istraživanjima iz 1989. godine svega 12% građana u Beogradu, ili 13% u Sarajevu, smatrali su da je nacija najvažnija odrednica njihovog identiteta. Dvije godine kasnije istraživanje među studentima u Sarajevu je pokazalo da je 78% onih koji su srpske nacionalnosti gledalo samo TV Srbije, 68% onih hrvatske nacionalnosti su gledali TV Hrvatske, dok su Jugosloveni i Muslimani gledali TV Sarajevo. I to studenti koji bi trebali biti napredniji dio društva! Javnost se savrstala u redovima iza svojih nacionalnih TV stanica i postala etnička javnost. Čitaoci Novaya Gazete su se svrstali iza vlasti. Kad je svrstana, javnost ne želi da zna istinu i uspostavlja se stanje kolektivne nevinosti.
Blago vođi kad javnost dođe u tu poziciju. Mediji u tome igraju nezamjenljivu ulogu. Slobodan Milošević je tada prvo spriječio da drugi mediji stignu do građana Srbije. Vladimir Putin je zatvorio sve neovisne medije, zabranio inostrane, svakog ko prima bilo kakvu pomoć sa Zapada je proglasio stranim agentom.
Većina još vjeruje da je u toku “specijalna operacija.” Niko ne postavlja pitanje kako je moguće da tokom “specijalne operacije” deseci tisuća ljudi izgubi život, da se milioni rasele, a čitavi gradovi potpuno unište! Onaj ko pita – pravac zatvor.
Ne treba se onda ni čuditi da istraživanja u Rusiji pokazuju podršku ruskom predsjedniku mada se neovisni stručnjaci ozbiljno dovode u pitanje istraživanja javnog mnjenja koje organizira sama država ili oni koje ona kontrolira. Istraživači iz London Schooll of Economic govore o takozvanom “preferecijalnom falsifikatu”, kada oni koji odgovaraju na pitanja pred istraživačima odgovaraju jedno, iako privatno misle nešto sasvim drugo. Strah od represije, udružen sa kolektivnom nevinošću, dovodi do takvog ponašanja. Uostalom, i rumunjski diktator Čaušesku je neposredno prije nego što je srušen, zvanično, imao podršku od 95% građana!
Prihvatanje kolektivne nevinosti čak ne mora ni da znači podršku režimu nego više spremnost da se njegove akcije ne dovode u pitanje. Apatija je Putinu strategijski važnija od podrške. Ona uvijek duže traje. Podrška ne mora da se pretvori u aktivnu podršku ako nešto krene po zlu za režim. Drugim riječima, iz stanja kolektivne nevinosti i ovakve podrške, odnosno apatije, se ne odlazi na ratovanje u Ukrajinu dobrovoljno, niti na barikade da se predsjednik brani od pobune.
Posljednjih dana se primjećuje kako propaganda u Rusiji pokušava da riješi problem nazivanja rata “specijalnom operacijom”. Sve je, naime, teže nešto tako nazivati kad su gubici sve očigledniji. Zato se sad Rusi ubjeđuju kako su Ukrajinci dobri vojnici, da će “operacija” dugo trajati. Prije koji dan je komentator u Komsomolskoj pravdi napisao, maštovito, da je snaga Ukrajine u “ruskom vojniku, fašističkom zapovjedniku i američkom generalu”! Tako se u jednoj rečenici naglašavaju sve tri propagandne floskule – Ukrajinci su u stvari Rusi, kako je tamo nacistički režim onda su u Ukrajini zapovjednici nacisti, a borbe su teške jer je to u stvari rat sa Zapadom, pa je žrtve i gubitke lakše opravdavati!
Možda novinari i urednici u medijima smatraju svojom dužnošću da podrže režim tokom rata. To je obično opravdanje koje dolazi poslije rata kada se svode računi. To je vrijeme kada se sakrivaju ordenja, a iz medijske slave odlazi u “zavjetrinu”. I podrška medija vladi u SAD za rat u Iraku je također bila krajnje neprofesionalna. Tamo su se mediji, međutim, brzo osvijestili te počeli otkrivati zločine počinjene od strane američke vojske, korupciju i slično.
Krivica medija nije samo promocija zvanične ideološke linije. I ćutanje medija o zločinima ruske strane je profesionalni zločin! Posljedice tog ćutanja su veoma visoke. Oni ne čine zločine osobno, ali ćuteći o njima omogućavaju da se o oni dogode. Ako neki ruski vojnik čini zločin u Ukrajini misleći da ubija naciste tada je za to odgovoran i onaj novinar koji tu propagandu plasira. Julius Streicher, novinar koji je propagirao Holocaust je bio osuđen na smrt, kazna je izvršena u oktobru 1946, ne zato što je zločine počinio nego zato što ih je učinio mogućim, prihvatljivim. Najnoviji primjer sa sudskim epilogom je iz Ugande kada su urednici RTKM radija tokom 1993 propagirali mržnju prema plemenu Tutsi. Nazivali su pripadnike tog plemena žoharima i poručivali svojim vojnicima da dovrše posao jer “grobovi još nisu puni”. Osuđeni su na sudu za ratne zločine u Hagu. Sud ih smatra odgovornim za stvaranje atmosfere mržnje. Jedna studija sa Harvarda je procjenila da je 9.7% nasilja uzrokovano uredničkom politikom radija te da je odgovoran za oko 50.000 ubijenih! Novinarsko ćutanje i promocija mržnje nije, dakle, “samo” profesionalni zločin!
Koliko je ljudi u našim ratovima ubijeno zato što su mediji kreirali atmosferu mržnje? Koliko je ljudi ubijeno nakon što je novinarka iz Sarajeva izmislila i to izvjestila da tamo srpskom djecom hrane lavove!? Ili, koliko je ljudi ubijeno zato što je novinar na TV Pale ispred sebe postavio pečeno prase dok su Sarajlije mjesecima gladovali pod opsadom!? Slavenka Drakulić, poznata književnica iz Hrvatske, u analizi ratova u bivšoj Jugoslaviji neprofesionalno ponašanje novinara, i ne samo njih, širenje mržnje i ćutanje to naziva “patriotskim sljepilom”, vremenom kada moralni principi nestaju. Objašnjenje koje često stiže iz novinarskih krugova često glasi “morali smo” ćutati ili lagati. Niste, gospodo. Ima stotine onih koji nisu pristali prodavati iluziju.
Ćutanje o istini spriječava razmišljanje o argumentima drugih, produžava iluziju. Šta se dešava sa onima koji žive u iluziji? Kako završavaju države koje žive iluziju i ne vide realnost? Rusija decenijama živi u projiciranom strahu od Zapada koji samo što je ne napadne. Za nestašice, siromaštvo i sve što ne valja kriv je taj Zapad. Taj strah i patnja su dio života. Ljudi odustaju od slobode u cilju sigurnosti. To su ljudi koji se decenijama bore za slobodu od nekog drugoga, a ne za slobodu za sebe. Neslobodan novinar je taj koji odgovornost za neslobodu svojih čitalaca, gledalaca i slušalaca dijeli sa onima koje sluša.
Taj balon, međutim, mora puknuti. Prije dan ili dva su stotine mladih na koncertu u Sant Petersburgu uzvikivali „j…. rat“!
Možda je već vrijeme da se sakriju ordenja. Sve, pa i kolektivna nevinost ima svoj kraj.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
