Piše: Nenad Pejić, novinar
Prije neki dan je u Rusiji od podmetnute bombe poginula prorežimska novinarka Darija Dugina. Njen otac kaže da mu je kćerka u zadnjem razgovoru rekla da se „osjeća kao heroj i ratnik“. Ratničko ponašanje je demonstrirala, ne prvi put, i glavna urednica Russia Today, Margarite Simonjan, koja je ovaj put zatražila od ruske armije da bombardira Kijev!
Otkad su to novinari postali ratnici?
Masakr na Cetinju su tabloidi u Srbiji pa i neki u Crnoj Gori shvatili kao priliku za zaradu. Plasiraju fotografije maloljetne djece, empatije prema žrtvama nema, intervjuiraju se samozvani stručnjaci, plasiraju dezinformacije, lažu.
Otkad to novinarstvo laže i krši prava djece?
Kada je Lana Pudar, mlada plivačica iz Mostara, postala prvakinja Evrope u plivanju za medije u Srbiji je glavna tema bila da joj otac nije dozvolio da nastupa za Srbiju, dok je jedan medij u Hrvatskoj dodao informaciju, ne kao glavnu poruku doduše, da joj otac nije dao nastupiti za Hrvatsku! “Srbinu određen istražni zatvor, branio se šutnjom“. To je bio naslov je zagrebačkog portala „Index.hr“ u povodu mafijaškog obračuna na Zrću u Hrvatskoj. Jeste li nekad u Hrvatskoj pročitali naslov „Hrvatu određen pritvor u Hrvatskoj“?
Kad će mediji već jednom stati da igraju na etničku kartu? Zar 35 godina nije dovoljno?
Izvještavanje o samoubistvima, ubistvima, postaje način da se zarade novci. Zar urednici ne znaju da takvo pisanje o samoubistvima povećava broj samoubistava? U prvom mjesecu nakon smrti Merilyn Monroe broj samoubistava je povećan za 12%!
Odbrana takvog novinarstva se svodi na tezu da to “ljudi vole čitati”. Ljudi vole tračeve? Dajmo im tračeve. Ljudi vole pornografiju? Dajmo im pornografiju. Uživaju u lažima? Pa, dajmo im laži! Ljudi su krvožedni, dajmo im krv! Ljudi ne žele probleme? Dajmo im onda svijetlu budućnost. Zakopajmo probleme i otkopajmo iluzije. Neće da se zamaraju ozbiljnim tekstovima? Pa dajmo im ono gdje ne moraju da misle. Neka budu manje misleći!
Bravo, reći će vođa. Što manje misle, lakše mi je sa njima. Vođe ne vole ljude koji misle!
Granica dobrog ukusa je davno izbrisana kao i odgovornost medija za ono što plasiraju. Krše se sve moguća pravila profesije novinarstva i za to niko ne mari. Ni portali koji to objavljuju, ni država koja ne reagra, ni političari kojima to odgovara jer skreće pažnju sa stvarnih problema.
Nekad je vrhunac novinarske neprofesionalnosti bio u tome da se nešto sakrije, u komunizmu na primjer. Tada su novinari bili „društveno-politički“ radnici, zajedno sa korisnicima medija bili robovi jedne ideologije. Krilo se ono što se ne smije znati. Da li bi građani bili robovi te ideologije da mi, novinari, nismo tu idelogiju glorificirali? To je bila prva stepenica poslušnosti.
Na drugoj novinari više ne samo da kriju šta se ne smije znati nego još i lažu o tome šta se dešava jer je to „u interesu nacije i države“! Ko određuje šta je interes nacije ili države?
Treći korak poslušnosti ide još dalje. Nije samo da se krije što se ne smije znati, niti se samo laže o tome šta se dešava. Sad se još i ubjeđuju mase da je vođa bogom dan, da mu je ideologija jedina moguća. Mora se vjerovati vođi, on zna više!Prazni stomaci se pune usijanim glavama. Stvara se atmosfera straha, vođa je tu da nas spasi. U Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić, svaki mjesec dana drži neki sudbonosni govor, spašava Srbiju od svih neprijatelja, kaže da Srbe niko više neće maltetirati. Sjeća li se neko rečenice iz devedestih, “niko ne sme da vas bije!”!
Na četvrtom koraku se krije, laže, ubjeđuje ali medij ide dalje od vođe, postaje perjanica radikalizma, ratnik. Ruski mediji danas i Američki FOX News za vrijeme predsjednikovanja Donalda Trumpa su dobar primjer za to.
Na petom koraku, vođa te više ne treba, smjenjuju te. Sad vođa sklapa mir, novinari huškači su odslužili, sad trebaju mirotvorci, oni koji pozivaju na dijalog, razum, činjenice. To su radili oni isti novinari koji su bili smjenjeni kad je vođa osvajao vlast.
Stepen povjerenja u medije je danas nizak. Od svih država Zapadnog Balkana manje od polovice građana vjeruje medijima (izuzetak Kosovo sa 58% i Crna Gora sa 53%). Najmanje vjeruju javnim televizijama u BiH i Crnoj Gori. (podaci su iz 2021.godine). Čak i u Rusiji, prijestonici propagande broj ljudi koji prati državne medije je danas pao za 21%. Još je istina iznad 60% ali broj onih koji vjeruju medijima je pao na 55%. To su podaci Moscow Times-a iz posljednjeg ispitivanja javnog mnjenja.
Već dugo je novinarstvo od ugledne profesije postalo nešto drugo. Misija informiranja je za mnoge prestala biti misija i postala posao dezinformiranja od kojeg se zarađuje bolje od onih koji su još opsjednuti misijom informiranja. Na društvenoj ljestvici uglednih zanimanja novinarstvo pada sve niže. Znam novinare koji su postali vrtlari, one koji su promjenili profesiju, one koju proklinju sebe što su “morali” ostati i prikrivati svoja imena.
Zašto se onda čudimo što petina građana BiH misli da novinare treba tući, da crnogorski pobjednik takmičenja u ležanju uđe u redakciju “Dan”-a razbija stolice jer mu se nije dopao naslov o njegovoj pobjedi! „Stvorena je atmosfera u kojoj novinari ne mogu računati na adekvatnu zaštitu i da postaju laka meta napada pojedinaca ili organizovanih grupa“, piše u jednom saopštenju Instituta za medije Crne Gore.
Niko napade naravno ne opradava ali je vrijeme da se mi u profesiji novinarstva počnemo pitati koliko smo mi za to odgovorni, koliko je naša uređivačka politika koja plasira laži, sakriva činjenice, vodi propagandu, promovira mržnju, objavljuje ratničke komentare kriva za to.
Da li bi uopće i bilo rata kod nas da ga mediji nisu pripremili?
Sa nama u redakcijama sjede ljudi koji i ne reagiraju kao novinari, niti ih to zanima. Krenu kući, napolju oluja, ulice potopljene, saobraćajni kaos, automobili oštećeni, a on ode doma, kaže” strašna oluja” i sjedne u fotelju! Uopće i ne razmišlja da je mogao snimiti scene poplava, poslati izvještaj. Njemu je nešto drugo najvažnije. Drugi znaju informaciju, a ne učine nista. Kažu, “zašto bi se ja time bavio?!” I oni sjednu u fotelju. Oni treći znaju informaciju ali ne smiju. Malo se sekiraju, ali i oni sjednu doma u fotelju. Četvrti vode “politiku” u novinarstvu pa, recimo, novinar iz “manjinskog naroda” izbjegava da piše kritički o temi “većine. Sve to snižava kriterije, povećava nepovjerenje u medije.
Ako neki mediji promoviraju mržnju, zašto se čudimo što se mržnja širi? Ako se promoviraju „naši“ ratni zločinci, zašto se onda čudimo da se zločini dešavaju? Ako mediji štite kriminalce i političare koji kradu na veliko, zašto se onda čudimo što neko krade u samoposluzi, na malo?
Tri su principa novinarske neovisnosti i preduvjet njihove objektivnosti: neovisnost od vlasti, neovisnost od vlasnika, ali i neovisnost od javnosti. Ako javnost voli tračeve, ne treba joj davati tračeve. Ako vole da mrze ne treba ih podržavati u tome. Ako voli krv, ne treba jod davati krv.
Loše je za novinarstvo kad ono samo postane vijest, još gore kad postane loša vijest, a najgore kad postane problem. Nemojmo se kao profesionalci lagati. Bez obzira na profesionalne i odgovorne medije novinarstvo jeste postalo problem. Bez nas ne bi bilo moguće ratovati, niti mrziti. Diktature nas najviše vole.
Duboko nam je profesija pala, kolege. I, nažalost, još padamo. Vuku nas dolje ratnici, propagandisti, lažovi, komformisti.
Što bi cinici rekli “i pad je let”.
Dok se ne razbiješ.
