Piše: Nenad Pejić, novinar
Džaka promovira ubice Srba grmi sa naslova beogradskih NOVOSTI nakon poraza reprezentacije Srbije od Švicarske na Svjetskom nogometnom prvenstvu. U tekstu se piše da je ispod dresa nosio majicu sa prezimenom Jašari te da se sumnja da se radi o čovjeku za kojeg u Srbiji kažu da je ubijao Srbe. Naslov, dakle, proizilazi iz sumnje da je Džaka promovirao nekoga! Taj neko, sumnja se da je komandant Oslobodilačke Vojske Kosova Adem Jašari.
Jedan sat kasnije iste novine na svom portalu na istu temu imaju drugi naslov, Da li je Džaka provocirao Srbe, i pišu da se Džaka oglasio te da majica nema političku poruku nego je njegov način da podrži svog mladog suigrača sa istim prezimenom kojem je to obećao.
Zašto se uopće od jedne majice pravi tolika buka? Šta znači urednička odluka da plasira taj naslov te da majica postane tema dana? Lako bi bilo kad bi se radilo o jednom naslovu ili jednom primjeru. Nažalost, to je sistem uređivačke politike koji traje godinama, svaki dan, i svaki sat.
Jedna od stotinu kriza između Kosova i Srbije se opet zahuktava. Premijer Kosova Albin Kurti je odlučio da pronađe kosovske građane srpske nacionalnosti koji bi prihvatili suradnju. Jedan od njih je postao i ministar. Zvanični Beograd, a slijede ga naravno i kontrolirani mediji, te građane nazivaju “šiptarski” i “podobni” Srbi. Po riječima predsjednika Aleksandra Vučića oni su “najgora ološ”. Jedan od lidera onih koji pokušavaju da nađu riješenje, nekadašnju članicu Vlade Srbije čak optužuju da je članica “Oslobodilačke vojske Kosova”!? “Šiptarski Srbi” su tako zauzeli mjesto Hrvata koji su svi bili “ustaše”, Muslimana koji su bili “talibani”, ili “Đukanovićevih Crnogoraca”.
Zašto uređivačka politika te ljude etiketira pogrdnim izrazima? Da li to znači da su građani Hrvatske srpske nacionalnosti koji su u hrvatskoj vladi u stvari “hrvatski Srbi”? Ili je Hrvat u vladi Srbije “srpski Hrvat”? Ili, to u stvari znači da su oni građani srpske nacionalnosti na Kosovu koji prihvate suradnju sa kosovskim vlastima “izdajice”, jer svako ko se ne slaže sa politikom predsjednika Srbije je izdajica? Jesu li onda izdajice i oni Hrvati koji su u vladi Srbije ili Srbi koji su u vladi Srbije?
Profesionalni mediji i za suradnju otvorena vlada bi imala sasvim suprotan pristup. Srbija je igrala dobar nogomet protiv Brazila i profesionalni medij bi se time bavio. Švicarska je bila jednostavno bolja. Kao što reče jedan mudar komentator u Beogradu, iz ovoga treba nešto naučiti i – ići dalje. Građani Srbije koji prihvaćaju da traže rješenje sa premijerom Kosova su svakoj vlasti opredjeljenoj za suradnju dobro došli.
Na svakoj nogometnoj utakmici, svaki medij može naći nešto neprilično, nešto što se može izvući i od toga napraviti skandal. Medij koji to radi ima uređivačku politiku koja promovira incident, podjele. Onaj koji traži skandale na nacionalnoj osnovi namjerno širi mržnju.
Onaj koji traži suradnju na političkom nivou vodi računa o realnosti, želi da čuje drugačije mišljenje, poštuje one s kojima se ne slaže. Politika koja to ne radi promovira sukob!
Nakon što je Srbija izgubila utakmicu sa Brazilom pročitao sam naslov u medijima u Beogradu koji glasi “Slomili smo Neimara”! Zašto bi neko slavio kad se povrijedi protivnički igrač? Zašto se slavi nečija povreda umjesto da se slavi tim Srbije koji je uspio doći na svjetsko prvenstvo? Konačno, naslov kaže slomili “SMO”. Ko smo to MI? Srbi? Po kom to kriteriju beogradski mediji slave Srbe koji “lome” protivničke igrače? Zašto mediji u Srbiji na takav način predstavljaju svoje građane, da ne kažem naciju? Otkud to da građani Srbije ili srpska nacija voli kad nekog “slome”? Valjda je jasno da oni koji predstavljaju jedan narod kao narod koji voli nekog da slomi, koji, dakle, vole nasilje nisu oni koji vole taj narod!
Znači li to da drugi treba da slave kad “polome” igrača iz Srbije? Ili je možda sve to i normalno kad TV zvijezde postaju kriminalci, kad se pripadnice ljepšeg pola tuku na ekranu ili kad se gledaoci uče kako nekog ugušiti!?
Prvo lice množine u medijima je jedan od najgorih povreda profesije i on nikad ne završava dobrim. Množina znači izjednačavanje svih građana sa nekim činom, nekim vođom.
Tamo gdje su svi isti nema slobodnih!
Medijska etika kaže da se prvo lice množine u novinarstvu može upotrebljavati samo u slučajevima kada se redakcija obraća komentarom u ime cijele redakcije, samo u slučajevima tragedija na lokalnom, ne nacionalnom nivou i, eventulano, za vrijeme Olimpijskih igara. Sve drugo je, najčešće, jeftino “patriotsko novinarstvo” koje uvijek završava na isti način – kolapsom.
Prvo lice množine je najdraže – vođama. Oni je vole, jer u društvu u kojem je sve MI, nema JA, nema dakle pojedinca. Osim njega samog na vrhu. Demokratija je zasnovana na pojedincu, na njegovom pravu, a ne na grupi ili naciji. Srbija, nažalost po nju samu i sve druge oko nje, živi vrijeme množine već 35 godina. Sa časnim i kratkim izuzetkom Zorana Đinđića javnosti se nudi isti oblik manipulacije.
I još uvijek uspješno.
