Piše: Mila Radulović, novinarka
Vlast u Crnoj Gori se promijenila, ali ne i želja javnih zvaničnika da medije i novinare drže pod kontrolom. Tome u prilog ide i činjenica da državni tužioci i dalje pozivaju poslenike javne riječi da odaju izvore, ali i javna debata o tome šta je najmanje loše rješenje kako se ne bi prekršilo sveto novinarsko pravilo – ne odaj od koga si saznao informaciju.
Opet, sve to mora pratiti standarde Savjeta Evrope, čija je Crna Gora članica.
Da nemamo tako lošu praksu, možda ne bismo držali oči širom otvorene kada su u pitanju zakonske formulacije.
Bivši zamjenik glavnog urednika lista Dan Nikola Marković je 2012.godine saslušavan u Tužilaštvu u vezi pisanja lista o korupciji u Telekomu. Ove godine na istu adresu je pozvan i novinar Pobjede Nenad Zečević zbog teksta o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.
List „Dan“ je 2013. objavio da su Marković i njegove kolege u toj godini tri puta bili pod mjerama tajnog nadzora, zbog pisanja o korupciji i organizovanom kriminalu. Slična iskustva nešto kasnije imali su novinari „Vijesti“ kada je Tužilaštvo zanimalo odakle im saznanja o hapšenjima budvanske kriminalne grupe, ali i nekim drugim slučajevima organizovanog kriminala i visoke korupcije.
U postupku koji se vodi protiv bivšeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejana Peruničića, oštećeni je i novinar Petar Komnenić – koji je nezakonito praćen. Nekoliko godina ranije on je pravosnažno osuđen jer nije odao izvor.
Novinaru Vladimiru Otaševiću je policija oduzela telefon u istrazi kada je dobijao prijetnje od brata jednog visokog državnog zvaničnika.
Nedavno je jedan visoki zvaničnik Agencije koleginici pomenuo da zna gdje živi, kao i s kim druga novinarka večera, objašnjavajući da je informisan ko im „dostavlja informacije“.
Zajedničko većini slučajeva je da su novinari istraživali korupciju i organizovani kriminal, pa to dodatno uvećava bojazan da bi istraživačko novinarstvo, tek u povoju u Crnoj Gori, bilo dodatno oslabljeno kompromitovanjem izvora.
Sloboda izražavanja prepoznaje se kao temelj demokratije a Savjet Evrope i njegova tijela donijeli su više deklaracija i rezolucija kojima se državama članicama sugeriše da je ne ograničavaju.
Zakon o medijima koji je važio do 2020, i koji je bio neusklađen sa standardima Savjeta Evrope (SE) , novinarima je davao apsolutnu slobodu u pravcu zaštite izvora.
„Novinar i druga lica koja se, u toku prikupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja programskog sadržaja, upoznaju sa informacijama koje bi mogle da ukažu na identitet izvora nijesu dužni zakonodavnoj, sudskoj ili izvršnoj vlasti ili bilo kom drugom fizičkom ili pravnom licu otkriti izvor informacije koji želi ostati nepoznat“.
Iako se ne odustaje od osvojenih sloboda, kako su tvrdili novinari prilikom odluke Ministarstva kulture da tu odredbu promjeni 2020., ona je na žalost morala biti revidirana. Ali, opet onako kako je odgovaralo tadašnjoj vlasti: površno i pod izgovorom da se moramo držati pravila SE.
Tako je Zakon o medijima, koji je kao takav prošao ekspertizu SE, ušla odredba da smo prepušteni milosti tužilaca.
Uz formulaciju da novinar nije dužan da otkrije izvor informacija, prepisan je izuzetak od tog pravila da je to dužan da učini na zahtjev državnog tužioca, kada je to neophodno radi zaštita interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja.
Dalje se objašnjava da će sud prilikom saslušanja novinara voditi računa da li se informacija mogla pribaviti iz drugih izvora, da li interes za otkrivanje izvora informacije preteže u odnosu na njegovu zaštitu. Propisuje se i da će javnost biti isključena tokom saslučanja novinara a da su prisutni dužni da ćute o tome što su saznali.
Kada se o ovom članu rješavala dilema na radnoj grupi Ministarstva – šta ako novinar neće da otkrije izvor, odgovor pravnika je bio – moraće krivično da odgovara, to je njegov izbor.
Novinari bi tako morali birati između krivične odgovornosti i situacije da bi otkrivanjem izvora izgubili kredibiltet, a novinarski izvori bili bi obeshrabreni da ubuduće otkrivaju informacije, koje su važne za javni interes.
„Takođe, zamjereno je i na rješenju po kojem su novinari dužni otkriti svoj izvor na
zahtjev tužioca budući da često dolazi do obustavljanja istrage, a u tom
slučaju šteta je već učinjena iako slučaj nema svoj pravni epilog,“ još jedna je od argumenata, koji se navodi u priručniku „Zaštita izvora“ Centra za građansko obrazovanje.
Da li zbog veće senzibilisanosti prema našem poslu ( i sam je kao urednik saslušavan 2007. godine u policiji zbog teksta o Agenciji za nacionalnu bezbjednost) tek aktuelni šef Direktorata za medije Neđeljko Rudović možda je pažljivije slušao zahtjeve medijske zajednice. Ili pratio standarde SE.
U Nacrtu Zakona o medijima, koji je na javnoj raspravi, unijeta je odredba da je „novinar dužan da, na osnovu odluke nadležnog suda, a na zahtjev državnog tužioca, otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja“.
Daleko od apsolutne zaštite koju smo imali, ali mimo svijeta (SE) ne možemo. Čak i u situaciji kad nam je vladavina prava ovakva kakva jeste, odnosno zavisimo od edukacije sudija i njihovog poznavanja i poštovanja prakse Evropskog suda za ljudska prava.
Od sudija se očekuje da primjene te standarde. Jedna od poznatijih presuda Evropskog suda u slučaju zaštite izvora je „Gudvin protiv Ujedinjenog kraljevstva“ iz 1996, koja, kako navode eksperti SE, predstavlja „ najznačajniji precedent kada je u pitanju zaštita novinarskih izvora pred Evropskim sudom za ljudska prava“.
„Upravo ovim slučajem Sud je potvrdio značaj zaštite novinarskog izvora, jer jedino na taj način mogu biti ohrabreni da pružaju informacije od javnog značaja medijima,“ navodi se u u priručniku „Zaštita novinarskih izvora“.
Suština presude je da je Vilijam Gudvin kao novinarski pripravnik u štampanom mediju “Engeneer” u Londonu došao do saznanja u poslovanju jedne kompanije, koja je zatim tražila stopiranje objave teksta.
Visoki sud je na njen zahtjev izdao privremenu mjeru kojim se naređuje izdavaču dastopira objavljivanje teksta i nalog kojim se naređuje Gudvinu da „u interesu pravde“ otkrijezabilješke, te na taj način otkrije i identitet izvora. Najviša sudska instanca u UK tada je odbila žalbu, navodeći da postoji potreba za otkrivanjem njegovih bilješki, pravdajući to postojanjem ozbiljne prijetnje po poslovanje kompanije što bi se reflektovao i na egzistenciju zaposlenih.
Novinar je podnio predstavku pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji je utvrdio da su mjere izrečene pred nacionalnim sudovima nesumnjivo predstavljale miješanje u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, pa je sud odlučio da razmotri je li miješanje bilo u skladu sa stavom 2 člana 10. Konvencije. Nakon toga Evropski sud za ljudska prava
je primijenio trodjelni test, ustaljen u njegovoj praksi kako bi ocijenio opravdanost miješanja.
Upravo je trodjelni test nešto na šta novinari računaju u slučaju kada se sudovi u Crnoj Gori budu pozivali na stav 2 člana 30 Zakona o medijima (ako bude usvojen u sadašnjem Nacrtu).
Umjesto da tužioci u izviđaju zaključe (kao što predviđa važeći zakon) da li postoje razlozi za otkrivanje novinarskog izvora, to će biti dužnost suda kome praksa Evropskog suda nalaže da je primjeni.
A to znači da sud tokom postupka mora da primjeni ovaj trodjelni test kako bi odlučio da li treba da ograniči slobodu izražavanja:
Sud treba da utvrdi najprije „da li je miješanje predviđeno zakonom“?, da li je miješanje imalo legitiman cilj i da li je neophodno u demokratskom društvu. Iz Vodiča Savjeta Evrope za tumačenje člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima „Sloboda izražavanja“ navodi se da je Evrpski sud većinu predmeta o ograničavanju slobode izražavanja (odavanje izvora) bazirao na posljednjoj stavki.
Zato novinari ne bi smjeli sami da idu na sud, već bi trebalo uvijek da koriste advokate koji poznaju praksu Evroskog suda, kako ne bi bili oštećeni u situacijama kada se ograničava sloboda izražavanja – odnosno nalaže im se otkrivanje izvora.
Koliki je značaj ovog pitanja potvrđuje i što Kodeks novinara/novinarki Crne Gore, među 11 najznačajnijih principa, govori i o važnosti zaštite izvora. „Pravo i obaveza je novinara/novinarke da štiti povjerljive izvore informacija, ali i da uvijek provjeri motive povjerljivog izvora prije nego mu obeća anonimnost i zaštitu“.
U smjernicama Kodeksa međutim ostali su članovi koje je vrijeme pregazilo, pa o tome treba voditi računa prilikom njegove izmjene. To je između ostalog i konstatcija da „ novinar/novinarka treba da upozori osobu koja je izvor informacija,da će njen identitet morati da bude otkriven pred sudom ako je ta
informacija neophodna za osujećivanje teškog krivičnog djela“.
Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
