Piše: Nenad Pejić, novinar
“Ako ne čitaš novine nisi infomiran, ako ih čitaš ti si dezinfiormiran». Ovaj je citat američkog pisca i izdavača koji je stvarao u drugoj polovici XIX i prvih deset godina XX stoljeća, Mark Twaina.
Jedno čitavo stoljeće kasnije živimo u digitalnom svijetu. Čovjek je postao digitalni ovisnik, a korisnik informacija ima sve veću glad za informacijama. Istovremeno, ako se vratimo američkom piscu, količina laži koje mediji plasiraju je neuporedivo veća. Dakle, svjedočimo konfliktu između sve veće gladi za informacijama i sve više laži, dezinformiranja i manipulacija. Logična posljedica, sve je više ljudi dezinfomirano.
Neko je jednom rekao da je važnije osvajati glave nego gradove. Znaju to oni koji plasiraju lažne vijesti, poput one od prije neki dan da EU vraća vize Crnoj Gori. Jedna od popularnijih vijesti u Austriji koja se tiče EU je bila ona da po pravilima EU treba iskopati grob Niki Laude dok je u Hrvatskoj popularna lažna vijest bila da EU zabranjuje sušenje veša između zgrada u dalmatinskim gradovima. Nije, naravno, slučajno, da nikome nije palo na pamet da plasira lažnu vijest o Niki Laudu u Crnoj Gori, niti lažnu vijest o zabrani sušenja veša u Austriju!
Dezinformirani građani donose pogrešne odluke, pogrešne odluke donose posljedice, pa se tako u regionu kupaju u takmičenjima u lažnom patriotizmu umjesto da shvate da se takmiče u siromaštvu. Prazni stomaci se sistematski pune usijanim glavama.
Prije koji tjedan je grupa tinejdžđera iz Hrvatske, napala grupu tinejdžera iz Srbije u sred – Sarajeva. Odmah su političari počeli mahali svojim istrošenim etničkim kartama, citiraju se izjave kako “djecu nećemo više nikad slati u Sarajevo” i slično. Mediji su vijest plasirali na udarnim mjestima, citate također.
Zašto su mediji tu vijest plasirali kao jednu od najvažnijih vijesti? Zašto su huligani vijest dana? Zašto gospoda na čelnim pozicijama nisu dali izjavu da je to bio incident, da su domaćini tog regionalnog turnira odmah reagirali i poslali huligane kući, da ne treba od muhe praviti slona i slično? Ne zalažu li se, javno barem, ti isti političari za dobrosusjedske odnose, za mir, pomirenje?
Zašto mediji nisu to plasirali kao vijest u crnoj hronici gdje joj je i mjesto?
Zato što to hoće, zato što je to cilj, zato što je proizvodnja neprijatelja i podjela način vladanja. Poslušni novinari su tu da podržavaju takvu politiku. Oni slušaju sve dok to mogu progutati, onda odlaze i zamjenjuju ih još poslušniji. Kažu da svaki čovjek, pa i svaki novinar ima svoju cijenu. U redu, teško je odbiti milione. Ali, zar je cijena nas novinara postala toliko niska? Jer, oni poslušniji koji zamjenjuju poslušne, se ne saginju od početka, nego počinju od one visine gdje im je prethodnik stao. I tako sve dok se više saginjati ne može.
Da li je profesija novinarstva već dosegla to dno?
Kao što politika podjela i sukoba vodi ka siromaštvu i izolaciji, tako je i novinarstvo koje je podržava srozalo profesiju koja je nekad bila vrlo ugledna. Zašto bi korisnik informacija uopće čitao takve medije?
Zašto čitati medije kojima je brzina važnija od provjeravanja vijesti, senzacija važnija od činjenica, prepisivanje normalno, profit najvažniji, a poslušnost karakterna osobina? Nažalost, novinari sami pristaju na takva pravila ponašanja zanemarujući da je javnost dezinformirana jer su je dezinformirali oni koji je trebaju informirati – novinari sami.
Kada se o etici u novinarstvu govori na studijama naglašava se potreba novinara da budu neovisni na tri nivoa: od onih na vlasti, od vlasnika medija i od same publike. Nažalost, mnogi su odustali. Hobotnica politike i korupcije ih je porazila gotovo bez otpora, vlasnici ih tjeraju da plasiraju senzacije jednu za drugom, publika koja voli da čita o razvodima, ubistvima, seksu je dobila što je tražila. Ona druga publika koja se grozi toga – prestaje da čita, a svoju glad za infiormacijama zadovoljava na alternativnim medijima.
Novinarska etika? Šta ono bješe etika?
