Piše: Nenad Pejić, novinar
U Crnoj Gori ne prestaje objavljivanje povjerljive prepiske sa Sky aplikacije koju koristi istraga protiv organizovanog kriminala. U njenom centru je bivši pripadnik službe sigurnosti Crne Gore, koji je optužen za suradnju sa jednim od dva zaraćena narko klana u Crnoj Gori, takozvanim kavačkim klanom.
U javnim raspravama se tim povodom postavljaju pitanja da li su podaci prikupljeni na taj način dokaz ili ne, zašto odbrana nema te podatke, a javnost ih ima, zašto ti podaci koriste jednom krilu kriminala, jednoj političkoj opciji, a ne drugoj i slično. Ali jedna tema – nedostaje.
Panama Papers je zbirka dokumenata, njih čak 11.5 miliona, o takozvanim off-shore kompanijama koje služe za utaju poreza. Na tim dokumentima, objavljenih prvi put 2016. godine su radile stotine novinara u svijetu provjeravajući podatke. Najpoznatija svjetska afera, nazvana Watergate, iz daleke 1972 godine je svoj početak imala u zviždaču koji je donio dokumente redakciji Washington Post-a. Da li su novinari odmah objavili ono što su dobili? Naravno, da nisu.
Tek nakon procesa provjeravanja činjenica, analize interesa zviždača, koji je trajao mjesecima, WP je počeo objavljivati tekstove na tu temu. Rezultat – tadašnji predsjednik Richard Nixon je morao dati ostavku. Washington Post je dostigao vrhunac svog kredibiliteta. Da li bi tadašnji predsjednik morao otići da je medij odmah objavio šta mu je govorio zviždač. Naravno, da ne, i WP možda ne bi danas bila tako ugledan medij. WP je time pokazao koliko je ozbiljna novina.
Nažalost, mnogi nisu.
Na regionalnom prostoru postoje mediji koji rado objavljuju ono što im, naprimjer, dostavljaju policijski izvori ne razmišljajući o novinarskoj etici niti o posljedicama. Takvu ulogu sluge medij prihvaća, a policija (čitaj vlast) obilato koristi. Ako se neki pojedinac javno suprostavi nekom režimu, medij sluge objavljuje prepiske iz privatnog života tog pojedinca i uništava njegove ambicije. Ta uloga je prljava, profesionalno neprihvatljiva i krši osnovne principe medijske etike. Zašto se onda mi, novinari, čudimo što je ugled profesije na niskim granama?
Koja su osnovna pravila koja medij mora poštivati kad koristi zviždače?
Identitet zviždača se mora znati, rijetki su primjeri da se on ne zna. Šta su mu motivi? Bez toga medij pristaje da bude manipuliran i da manipulira javnost. Novinar uvijek mora sebi postaviti dva pitanja kad odlučuje da li će koristiti takve podatke: Jedno je «da li je to zaista važno» i drugo, «da li je to jedini način da se do takvih informacija dođe». Tek ako se odgovori potvrdno na oba pitanja slijedi ključni proces provjere informacija s jedne, te motivi zviždača s druge strane. Ako je motiv politički obračun, ili obračun sa nekom grupom, tada medij mora izbjegavati takvu jednostranost. Tek tada, a nikako prije, donosi se odluka da se objavi priča. Ali, ne samo šta je zviždač rekao nego analitički tekst koji govori o temi, rezultatima istraživanja koje je medij sproveo. Pored toga mora se poštivati jedno od osnovnih principa medijske etike – humanost, drugim riječima pazi da ne povrijediš nečiji integritet. Naravno, ni integritet zviždača, čak ni onda kad vas dezinformira. Njegova najveća kazna tada je ne objaviti ono što se mediju nudi.
Nažalost, čini se da u ovom slučaju takva pitanja nisu ni postavljana. Nema sumnje da objavljivanje prepiske koristi samo jednoj strani u procesu.
«Eksluzivne» informacije se na ovim prostorima često pojavljuju, postoje mediji koji se samo time bave i iza kojih, više ili manje otvoreno, stoji služba sigurnosti. Države u regionu prelaze iz jedne krizu u drugu i to je idealno vrijeme za «povjerljive» informacije koje se plasiraju. Ali, objavljivanje neprovjerenih «povjerljivih» informacija nije odluka novinara pojedinca, nego odluka urednika, odnosno urednička odluka redakcije. To je uređivačka politika. U toj činjenici čuči sakriveno pitanje koje, da se vratimo na crnogorsku aferu, izgleda niko ne postavlja. Zašto neki medij objavljivanje privatnih, neprovjerenih informacija smatra svojim uređivačkim pravom iako se radi o
očiglednom kršenju profesionalne etike? Ko i zašto hrani medij takvim «povjerljivim» informacijama? Očigledno, postoji neki interes. U interesu je javnosti, a medij postoji i informira u interesu javnosti, zar ne, istražiti odgovore na ta pitanja.
Nema medijske slobode bez medijske odgovornosti. To jeste i odgovornost za tu slobodu. Njena zloupotreba, a objavljivanje neprovjerenih informacija, povjerljivih prepiski, snimaka nečijih razgovora bez ikakvog konteksta, analiza i istraživanja jeste teška zloupotreba, je ugrožavanje slobode. Hoće li se sada iz nekog drugog izvora pojaviti povjerljive informacije čiji je cilj drugačiji ili suprotan od onih koji imaju autori ove afere? Ako je za medij prihvatljivo objaviti jednostrane informacije onda je prihvatljivo da neki drugi medij objavljuje suprotne informacije. Ako jedan medij ima za svoju uređivačku politiku da se ponaša kao istražni organ, pa i tuži i sudi, zašto onda to ne bi radio i neki drugi medij, sa suproitnim interesom? I kakvo društvo onda ti mediji grade? Grade društvo u kojem nema medija nego samo – navijačke grupe.
Javnost, naravno, ima interesa da zna ko stoji iza kojeg kriminala kao što je zainteresirana da zna ko za to odgovara. Znanje na tu temu znači znati sve činjenice, a ne samo one koje se mediju nude. Zviždače bi bilo mudro zakonski zaštiti, oni, vrlo često, donose informacije od velikog interesa za javnost. Ali, ko će zaštiti društvo od medija i novinara koji prihvaćaju uloge sluge jednog političkog interesa, koji ne provjeravaju autentičnost podataka i prepiski koje objavljuju?
Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
