Mediji u borbi za pažnju
Piše: Irena Rašović
Život u virtuelnom svijetu, realnost je naše djece sa kojom se moramo suočiti. Njihovo odrastanje i poimanje stvarnosti ograničeno je „pametnim“ uređajima. I sve se dešava tu. Šetnja, druženje, zaljubljivanje, trgovina, učenje, razonoda… Informacije stižu direktno, bez posredovanja i prečišćavanja. Desetine u minuti. One koje želimo, ali i one koje nam se različitim algoritmima nameću. U jednom danu sazna se više nego nekad na mjesečnom ili čak godišnjem nivou. Prvi put u istoriji čovječanstva, mladi su bolje tehnički i digitalno osoposobljeni od svojih roditelja i nastavnika. Prvi put, djeca odrastaju samostalno, bez nadzora nad sadržajima koji ih okružuju. Kasični mediji, poput štampe, televizije, radija, gube bitku. Lekcije tradicionalnog obrazovanja više ne važe. Zabrinutost da ne živimo „sa“, već „pored“ naše djece, sasvim je opravdana. Kao i pitanje: kako se „povezati“ s njima.
Da se mladi danas kreću u zatvorenom univerzumu, od jednog medijskog sadržaja do drugog, potvrđuje nam Vjera, učenica drugog razreda srednje škole. Od budilnika, preko „notifikacija“, do „objava na društvenim mrežama“, „sadržaja koji nasumično iskaču“, do „muzike, koja je obavezan pratilac“, dnevni hod omeđen je onim što „pametni“ telefon nudi.
To potvrđuje i istraživanje koje je autorka ovoga teksta sprovela za potrebe master rada među učenicima tri crnogorske gimnazije, u Podgorici, Nikšiću i Rožajama[1]. Mladi su jednoglasni da prate isključivo „onlajn“ medije. Od 80 anonimno anketiranih učenika, dvije trećine priznaje da svakodnevno uz mobilne uređaje provodi više od tri sata; 36 odsto njih preko pet sati dnevno. Zanimaju ih brzi video sadržaji koji traju manje od tri minuta i koji po pravilu moraju biti interesantni, prije nego korisni.
I to ne iznenađuje. Od učenika gimnazije, od kojih se očekuje viši stepen kritičnosti i potrebe za ciljanim sadržajima, međutim, iznenađuje priznanje da sadržaje gledaju „iz navike, nasumično, bez unaprijed postavljenog cilja“. Na pitanje: „Da li „onlajn“ sadržaje birate sami ili slijedite algoritam koji internet predlaže?“ više od pola ispitanika (53 odsto) kazalo je da prati algoritam.
Umjesto da traže informaciju, informacija traži njih. Nasumično „skrolaju“ sadržaje sa društvenih mreža, uglavnom iz navike i više puta tokom dana. Na pitanje: „Šta medijski sadržaj mora da ima da bi Vam privukao pažnju?“, ispitanicima je najvažniji vizuelni i auditivni utisak. Dobra tema i muzika najzastupljeniji su među odgovorima, a kao važne elemente ističu i mimove, grafiku, video sadržaje koji se prikazuju u pozadini. Sadržaje klasičnih medija, uglavnom, ne prate. Oni su za njih nezanimljivi, predugački, zastarjeli… Iako pokazuju osnovna neznanja o funkcionisanju medija, većina, čak 94 odsto ispitanih, smatra da je dovoljno opismenjena da prepozna neistine na društvenim mrežama i u medijima.
Sve to otvara brojna pitanja. Ko vaspitava našu djecu, s kim oni provode slobodno vrijeme, kakve uticaju primaju…
Pažnja sve dragocjenija i ograničenija
Mediji, obrazovanje i kompletan akademski i porodični sistem danas se nalaze pred ozbiljnim zadatkom: da se izbore za pažnju, upozorava Radoje Cerović, psiholog i komukolog. Iako je vrijeme neograničena kategorija, pažnja je sve ograničenija. Prema mišljenju stručnjaka, traje do deset sekundi, poslije čega je preplavljuje nova informacija ili senzacija.
„Konačno nas je tehnološka revolucija suočila sa najbrutalnijom realnošću – naša pažnja, svaki sekund vremena našeg života je ekonomski resurs! Svi čupaju po jedno parče našeg života u realnosti koju nazivamo “ekonomijom pažnje”. Zato je pažnja kod novih generacija esktremno teška za dobijanje. Takmičimo se sa najsofisticiranijim algoritmima, kao i multimodalnim/multimedijalnim alatima za čupanje pažnje. Svi pa čak i roditelji i nastavnici. A kamoli klasični mediji“, ukazuje Cerović. On smatra da je neophodna radikalna transformacija.
„ I ako štampani, i klasični elektronski mediji ne budu u stanju da se radikalno transformišu, ali koncepcijski i suštinski, bitka je unaprijed izgubljena. Ali ponavljam, to je transformacija koja nije vezana samo za klasične medije, to je imperativ pred svakim biznisom, školskim i akademskim sistemom, pa čak i porodičnim sistemima. Opasnost da smo dobili generacije osoba koji nijesu u stanju da uče i da se koncentrišu ni na šta, ili makar ne duže od deset sekundi, veoma je realna“….
Na sličan problem ukazuje i dr Dušanka Popović, profesorica na Univerzitetu Crne Gore. „Savremeni tehnološki razvoj medija postavlja složene zadatke pred obrazovne sisteme, kada je medijska pismenost u pitanju, kako kod nas, tako u cijelom svijetu. Brzina protoka informacija, dostupnost vijesti sa svih destinacija na zemljaskoj kugli u veoma kratkom vremenskom roku, način strukturiranja i prenosa podataka – slikom, audio i videozapisom, sa svim efektima koji privlače pažnju primalaca, društvene mreže i internet u cjelini, neminovno utiču na male i mlade konzumente ponuđenih medijskih sadržaja, kreirajući nove generacije koje nemaju strpljenja da sjede pred TV ekranima i posvete se emisijama koja traju previše za njihove potrebe. Ako srednjškolci televizijske emisije smatraju previše sporim, nedovoljno zanimljvim i predugačkim, iako se za mnoge od njih može reći da su kvalitetan medijski produkt, onda se, očigledno, svi moramo mijenjati – od činilaca obrazovnog sistema do medija i kreiranja medijskih sadržaja – prateći promjene u globalu i rukovodeći se potrebama mladih generacija na koje se mora adekvatno odgovoriti“, smatra Popović.
Uvođenje medijskog obrazovanja u škole smatra dobrim pokušajem da se medijska pismenost učenika podigne na viši nivo, ali ipak „kontinuirano praćenje promjena u svijetu medija i spremnost onih koji se mladima bave da ih prate i na njih blagovremeno i na pravi način reaguju, može biti način da se šaneroliki i nesigurni medijski prostor učini bezbjednijim za sve koji njime „plove“, a posebno za djecu i mlade“.
Važno je naći put do mladih
U Zapadnoj Evropi se posljednjih godina rade istraživanja i ulažu milioni kako bi se doprlo do najmlađe publike. Rezultati, prema kojima javne servise prati uglavnom publika starija od 55 godina, poražavajući su.
Slični su podaci i za crnogorske prilike. Što je mlađi ispitanik, to je manja vjerovatnoća da je televizija njihov glavni izvor informisanja, jedan od zaključaka istraživanja javnog mnjenja u odnosu na konzumiranje medija od strane mladih u Crnoj Gori (Medijska asocijacija Jugoistočne Evrope: Defakto, 2023). Na uzorku od preko hiljadu ispitanika pokazalo se da mladi, od 18 do 34 godine, imaju prilično drugačije navike konzumiranja informacija u odnosu na starije grupe građanki i građana koji najviše konzumiraju televiziju i portale. Takve činjenice su za političke i medijske elite neprihvatljive, s obzirom da mladi, budući glašači, donosioci odluka, politički lideri, oni koji će doprinositi razvoju zajednice – nisu povezani sa „mejnstrim“ medijima.
Lana Lješković, dobitnica stipendije Njujork univerziteta sa kampusom u Abu Dabiju, koja je prošle sezone, kao predstavnica Unije srednjoškolaca, učestvovala u debatnoj emisiji Budimo budni na RTCG, smatra da mladi nijesu dovoljno uključeni u kreiranje programa.
„Oni su učesnici pojedinih segmenata i to na način što su pozvani da budu gosti i prokomentarišu određene teme, međutim, ne i da kreiraju program. Ne uređuju nijednu emisiju u kojoj mogu da pričaju što smatraju važnim, koja bi bila nenašminkana verziju onoga što mladi zaista misle… Smatram da, ukoliko mediji budu zataškavali što mladi misle, mi nikad nećemo dobiti ono što smo htjeli, rezultat koji je neophodan i fundamentalan za ostanak mladih u Crnoj Gori“, kaže.
Ona rješenje vidi u zakonskom regulisanju udjela programa za mlade. Takođe smatra da su mladi itekako medijski pismeni i da ne postoji generacija koja je kompetentnija da se bavi digitalizacijom ili bilo kojim sličnim vidom marketinga i medija, nego generacije od 2000. godine. „Mladi su svjesni i benefita i povoljnosti i opasnosti i prevara koje nosi internet, mnogo više nego što odrasli to misle. Svakodnevno prisustvujemo diskriminaciji mladih od strane ljudi koji rade u medijima, zato što su mladi mnogo više kompetentni i digitalno i medijski pismeni od njih“, naglašava Lješković.
Istraživački tim Evropske radiodifuzne unije – EBU u svojoj studiji „Ivještaj o mladima. Što funkcioniše?“ navodi da problem nije u tome što mladi nisu zainteresovani za tradicionalne brendove, naprotiv, te vrijednosti se često preklapaju, ali postoji problem u međusobnom nerazumijevanju i slaboj komunikaciji. U istinskom interesu je da se dopre do mladih ljudi, da se razumiju njihovi snovi, problemi, izazovi, dileme, ono o čemu razmišljaju i o čemu brinu i u skladu s tim dati im priče i teme koje su bliske njima i njihovom životu.
To potvrđuje i slučaj sa sadržajima koje plasira crnogorski javni servis, gdje, posebno u naučno-obrazovnom i dokumentarnom programu ima izuzetno kvalitetnih i za mlade korisnih sadržaja, ali, koji, s obzirom na trendove, nijesu prijemčivi mladima. Kako bi zadržali stare, a privukli nove korisnike, tekućim programsko-produkcionim planom, RTCG je predvidjela bolju promociju i fokusiranost na „onlajn“ medije, ali i „aktiviranje društvenih mreža, plasiranje informacija „onlajn“ novinara sa fokusom na video sadržaje, te povećanje učešća mladih u kreiranju programa“. Tu su i posebne specijalizivane emisije za mlade.
Iako generacije novog milenijuma zamjeraju da ih nema dovoljno u medijima i u kreiranju programa, to što će biti emitovan sadržaj u kome ima mladih, ne znači da će to mladi i gledati. Odnosno, sadržaj o mladima ne mora nužno da bude sadržaj za mlade. U regionu se s tim generacijama pokušavaju povezati putem specijalizovanih medija za mlade. U Bosni petnaest godina postoji omladinski magazin Karike, koji izlazi samo u „onlajn“ izdanju. U Srbiji je popularan Red tv, u sklopu kojeg funkcionišu i tv i portal. Hrvatska ima portal srednja.hr koji se obraća direktno mladima i uvažava njihova mišljenja. Radio-televizija Vojvodine, kao javni emiter, u cilju privlačenja mlađe publike, krajem 2014. godine pokrenula je O radio, svojevrsnu internet varijantu omladinskog radija, a program plasiraju na srpskom i engleskom jeziku.
Crna Gora, osim radija Krš, odnedavno ima i portal omladina.me. „Pokrenuli smo portal omladina.me s ciljem da pružimo pandan svemu ovome što se danas servira mladima i da im, na neki način, obogatimo tu ponudu. Ne samo da informišemo, već da utičemo na vrednosni kontekst u kojima mladi stasavaju i borave“, objašnjava Ana Milović Jasikovac, jedna od onih koji su pokrenuli portal…
„Mladi čitaju ono sto pišemo, interesuju ih teme koje se bave omladinom, ali ono što mi planiramo jeste da se baziramo na kraće i animirane video forme, jer je to danas štivo koje mladi konzumiraju. Da bi se mediji približili mladima moraju da pitaju mlade šta je to što ih interesuje. Ne možemo da stvaramo napamet, ne možemo konstantno da kreiramo ambijent i teme, moramo da istražimo duboko šta je mladima interesantno i šta bi oni voljeli da saznaju, ne sa aaspekta sadržaja, već i forme“, kaže Milović Jasikovac.
Ona smatra da kao zajednica podbacujemo kad je u pitanju pedagoški dio. „Nisu se mladi otuđili od zrelijih i starijih, već su se stariji otuđili od mladih. Zaboravili smo da nam je stalo do njih. Zatvorili smo se u svoje krugove i svoja četiri zida. Ne razgovaramo sa djecom iz komsiluka, ne pricamo o problemima, ne bavimo se njima… Kao zajednica smo krenuli krivim putem, ali mislim da još nije kasno da se okrenemo jedni drugima“.
Nije dovoljna informacija
Ostati relevantan u sve dinamičnijem digitalnom okruženju za klasične medije nije lako. Transformacija je neophodna, sugeriše Radoje Cerović, ali pitanje je kako je sprovesti.
„Današnji mediji moraju biti:
1. multimodalni – multimedijalni (slika, zvuk, tekst, video);
2. multikanalni – pristup medijskom sadržaju mora biti omogućen putem što većeg broja kanala sa akcentom na interaktivnim kanalima;
3. veoma personalizovani – medijsjke paltforme moraju imati i izuzetno napredne algoritme koji su u stanju da prepoznaju duboke motivacije i interesovanja i da efikasno uče iz svakog korisnikovog gesta;
4. u stanju da ponude sadržaje koji “zahtijevaju pažnju” – dobar naslov i upečatljiva slika su uvijek bili važni, ali su danas samo mali dio mozaika pristupa i alata za “čupanje paznje”;
5. u stalnoj simbiozi sa „real life“ događanjiima – medij koji nudi informacije je prevaziđen koncept. Potrebne su platforme koje su u stanju da prepoznaju da je korisnik na fudbalskoj utakmici, npr, i da mu sugeriraju da ima niz kurioziteta i informacija o timovima, igračima, ali i da reaguju na dogadjaje poput datog gola…
6. u stanju da izbrišu granice između informativnih, edukativnih, zabavnih, servisnih sadržaja“…
Cerović naglašava da je važno imati na umu da je korisnik gospodar svega i da on određuje šta je važno i interesantno… „On se u potpunosti pita sa svim, osim sa vremenom sopstvenog života.“
[1] Anketno istraživanje sprovedeno je među učenicima gimnazija iz Podgorice, Nikšića i Rožaja, u formi upitnika koji je uz, odobrenja Ministarstva prosvjete i Zavoda za školstvo, elektronskim putem proslijeđen učenicima. Iako je upitnik proslijeđen na više adresa, odgovorilo je 80 učenika starosne dobi od 15 do 18 godina. Anketiranje je sprovedeno tokom juna 2023. godine.
Blog je dio projekta “Mladi tragaju za boljim medijskim sadržajima/Youth voices for better media choices” koji sprovodi Institut za medije Crne Gore uz podršku Američke ambasade u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autorke i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.
