Piše: Zoran Radulović
Dođe, tako, vrijeme kada mediji i novinari zasluže da postanu vijest, zbog načina na koji rade ili ne rade svoj posao. Samo ako se nađe neko da tu vijest i napiše. Onako kako nalažu osnovni standardi profesije. Ili poziva, kako ko više voli.
Uragan Milton na Floridi: U realnom vremeni bili smo u prilici da pratimo kako se stihija priprema, stiže, ruši i prolazi. Čitali smo, gledali i slušali o evakuaciji stanovništva i mjerama za obezbjeđenje imovine. Detaljno su prenošeni, a potom i analizirani, potezi lokalnih i saveznih vlasti. Novinari su se tokom nevremena sa potopljenih ulica uključivali u živi program, rizikijući vlastitu bezbjednost, kako bi publiku iz cijelog svijeta izvjestili o snazi uragana i njegovim posljedicama.
Poplave u Jablanici: Jutro nakon što su poplave i klizišta odnijele 20-tak života, obilježili su fotografije i snimci varošice pogođene katastrofom. Bila je to udarna vijest u regionu. Novinari su razgovarali sa mještanima i spasiocima, tragali za sagovornicima koji su mogli da ukažu na razloge nesreće, bez zazora i argumentovano kritikovali sve one koji nijesu dovoljno dobro radili svoj posao – prije i poslije potopa.
A nešto je bilo i u Šavniku: Iste večeri kada je (najavljeno) nevrijeme potopilo Jablanicu, velike kiše i bujice koje su uslijedile odsjekle su, kako se to u žargonu kaže, djelove šavničke opštine od ostatka svijeta. Zarobljeni mještani i turisti ostali su bez imovine, puteva, namirnica, pitke vode i struje. Srećom živi, ali prepušteni sami sebi u pokušajima da saniraju štetu.
Prošla su četiri dana dok su se prvi (moguće i jedini) državni zvaničnici pojavili u Komarnici – 48 sati nakon novinara. I pet dok nije stigla pomoć inženjerskih jedinica VCG. Ne znamo kako se moglo desiti tako nešto. Zato izgleda da u Crnoj Gori nema sposobnih i zainteresovanih da to pitanje postave dovoljno glasno kako bi odgovorne natjerali na precizno i dokumentovano objašnjenje. Nije važno? Ili nije dobar trenutak?
Naravno, može biti i to da autor nije dobre volje, pa bez valjanog razloga od muve pravi međeda. Prisjećajući se kako tamo negdje (Kodeks novinara Crne Gore, član 2) stoji zapisano: Novinar radi u duhu ideje da bude kritički posmatrač onih koji su moćni u društvu, politici i ekonomiji. To bi nas načelo moglo dovesti do ideje da bi novinari trebali ili makar mogli biti glas slabih, povrijeđenih, marginalizovanih… svih onih koji nemaju moć da angažuju vješte PR službe, uticajne lobiste ili, možda najjednostavnije, zakupe naslovne strane i minute u prajm tajmu.
Potom bi, dosta jednostavno, mogli stići do zaključka kako nekada, ili često, nije dovoljno „čuti obije strane“, citirati saopštenja ili prenijeti objave sa društvenih mreža. Nekada se, u službi poziva, mora otići koji korak dalje.
I tragati za istinom. Pošto novinarski posao i ne bi trebalo biti ništa drugo do to traganje. Viješću, reportažom, intervjuom, komentarom, analizom… U bilo kojoj novinarskoj formi, „dužnost je novinara da poštuje istinu i istrajno traga za njom, imajući uvijek u vidu pravo javnosti da zna i ljudsku potrebu za pravičnošću i humanošću”. Član prvi pomenutog Kodeksa.
Svakodnevno propuštamo dobre prilike da svoj posao odradimo onako kako treba, na korist javnom interesu i na vlastiti ponos.
Američki novinari su veoma precizno prebrojali i obrazložili sve laži, poluistine i informacije neprecizno/nekorektno izvučene iz konteksta koje su izrečene tokom nedavne debate njihovih predsjedničkih kandidata.
Da li smo uradili nešto slično? Ili, makar, pokušali da ustanovimo šte je istina u predizbornoj priči o kupovinu ratnih brodova i višemilionskoj proviziji ugovorenoj u tom poslu. Koliko su tačne, opet predizborne, tvrdnje da agenti domaćih i stranih službi vrše neprimjeren uticaj na predsjednike države i vlade. Da li načelnik Generalštaba VCG zloupotrebljava položaj ili ministar odbrane urušava borbenu gotovost? Sa kim je šurovao Do Kwon, a sa kime Čamgoz…
Čuli smo obije strane, pa sada čekamo da nam neko treći saopšti istinu? Dok “spuštamo loptu”, kao što je preporučeno sa skorašnje, nezavršene sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost. “Za novinara su činjenice neprikosnovene, a njegova obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogući njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu. Glasine i pretpostavke moraju se nedvosmisleno naznačiti kao takve. Obaveza je da vijest i komentar budu jasno razdvojeni”. Drage kolege, a budući agenti stranog uticaja, ovako glasi član treći našeg Kodeksa. Da pišemo novi ili da se, sve tragajući za istinom, vratimo osnovama esnafa. Dok nas drugi nijesu spakovali tamo gdje oni misle da nam je mjesto. U medijskoj tišini.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
