Piše: Nenad Pejić
“Da li ste vi revolucionar?” pitao je Assanga novinar ABC-ja.
“Vidjećemo da li će sve ovo završiti kao dostojanstvena revolucija,” odgovorio je Assange.
Svoju “revoluciju” je Assange započeo početkom 90-ih kada je bio optužen da je ilegalno hakirao nekoliko kompanija u Australiji. Prihvatio je krivicu i platio novčanu kaznu. Nakon toga osniva kompaniju za programiranje. Napušta sveučilište i 2007. postaje glavni urednik Wekileaksa čiji je cilj da anonimno objavljuje dokumente koji se smatraju povjerljivima. Sjedište svoje kompanije smješta u Rejkjavik.
U aprilu 2010. objavljuje snimke ubistava civila u Iraku koji su se dogodili 2007. godine. Nema sumnje da to jeste javnog interesa mada kvalitet produkcije izaziva sumnje da mu svrha nije informirati nego promovirati jedan politički stav.
U julu 2010. Assange objavljuje 76.000 dokumenata o ratu u Afganistanu koj prikazuju i slikaju tamnu sliku rata. To se može opravdati javnim interesom. Ali, u objavljenim dokumentima o Afganistanu nisu izbrisana imena Afganistanaca koji pomažu zapadnoj koaliciji iako je Assange prihvatio tu obavezu. Time su njihovi životi ugroženi. Takva odluka nije prihvatljiva sa stajališta novinarske etike.
U oktobru 2010. je o ratu u Iraku objavljeno 400.000 dokumenata koji svjedoče o civlnim žrtvama, torturi nad zatvorenicima od strana iračkih sigurnosnih snaga, kao i dokumenti koji dokazuju podršku Irana za iračke pobunjenike. I to svakako jeste od javnog interesa.
U novembru 2010. je objavljeno 250.000 poruka koje su diplomati USA slali jedini drugima. Oni su grupirani u četiri grupe.
- analiziraju nuklerne prijetnje
- kritiziraju vlade drugih zemalja
- izvještaju obavještajnih agencija
- podrška raznim diktatorima
State department je tražio da se neka imena izbace radi sigurnosti tih osoba ali Assange to nije prihvatio. Nisam siguran da je iko u “javnosti” čitao ovih 250.000 dokumenata i jedini koji će imati koristi od toga su inozemne obavještajne agencije.
Konačno, dokumenti iz izvora ruske obavještajne službe o kampanji Hilarry Clinton koji jasno podržavaju tada predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, a koje Assange objavljuje, su također problematična. Assange precizno kaže da dokumenti “nisu dobijeni od ruske vlade” ali to ne znači da izvor nije ruska strana. Objavljivanje ovih dokumenata koji nisu javni je problematično sa stajališta izvora, kršenja pravila privatnosti ali i po očiglednom uticaju na predsjedničke izbore u korist jednog kandidata.
Da li sloboda medija može postojati ako se definira bez granica? Ako je sloboda “sve ono što ne ugrožava druge” kako se onda ugrožavanje drugih može definirati kao sloboda medija?
Assange postaje svjetski poznat borac za slobodu medija zato što je objavljivao dokumente o lošim postupcima američke vlade. Druge vlade nisu bile u njegovom fokusu.
Julian Assange je kontraverzna osoba. I po tome šta radi i po tome kako radi i po tome koje su posljedice toga što radi. Kontraverzna je i po tome kako je sve počelo i kako je završilo. Posve sigurno njegov doprinos slobodi medija se ne može zanemariti. Da li dogovor sa američkim sudom doprinosi slobodi medija ili ne? Nakon dvanestogišnjeg dobrovoljnog (u ambasadi Ekvadora je proveo 7 godina) ili prisilnog izbivanja sa slobode (pet godina u zatvoru u Londonu) Assange je sada slobodan. Osnivač WikiLeaksa i američke vlasti su sklopile sporazum o priznanju krivnje.
Za koga je ovaj dogovor koristan?
Julian Assange je dobio slobodu, izbjegao je esktradikciju, a vrijeme provedeno u zatvoru se računa u kaznu i njegov sudski proces se smatra završenim. Priznao je krivicu po jednoj točki optužnice: “za urotu za dobivanje i otkrivanje informacija nacionalne obrane”. Assange može biti zadovoljan jer nije suđen za objavljivanje elektronskih poruka koje je dobio iz ruskih izvora u cilju podrške tada predsjedničkom kandidatu Donaldu Trumpu 2016. godine. Ironija je da je optužnicu protiv njega potpisala Trumpova administracija. Može biti i nezadovoljan jer je slobodu izborio priznanjem krivice.
Vlasti u SAD su dobile njegov potpis o priznanju krivice i na taj način upozorili ostale da objavljivanje tajnih dokumenata nije dozvoljeno. Oni, istovremeno izbjegavaju mogući gubitak sudskog procesa u Engleskoj kao i da njegova sudbina bude tema predizborne kampanje.
Obje strane mogu, dakle, biti zadovoljne. Ali, jedna treća strana, sloboda medija, se može suočiti sa ozbiljnim posljedicama. Šta ide u korist slobode medija? Olakšanje je što Julian Assange ne mora u SAD na suđenje i što su vlasti odustale od nekih elemanata optužnice. Moglo je biti i gore kada bi, naprimjer, stav suda bio da je akcija Juliana Assanga kriminalna i nezaštićena Prvim amandmanom Ustava Sjedinjenih Američkih Država!
Šta ne ide u korist slobode medija? Assange je suđen kao novinar, a ne kao špijun ili nešto slično. Na sudskom procesu presuda za Assanga bi mogla obavezivati sudije u drugim slučajevima protiv novinara. Jer, Assange je priznao krivicu, pa će takav rasplet ohrabriti neke sudije da ograničavaju slobodu medija. To je prvi put u američkoj povijesti da se objavljivanje informacije koje vlada smatra tajnom uspješno tretira kao zločin. To je prijeteća, mada ograničena, poruka medijima. Drugim riječima, vlasti dobijaju argument da one definiraju šta je to javni interes. Assange je, naprimjer, smatrao da jeste javni interes objaviti video kako vojnici američke vojske ubijaju civile, ali je priznao krivicu jer je to objavio. Assange je osuđen za postupak koji novinari u SAD svakodnveno prakticiraju.
Nagodba o priznanju krivnje ne stvara službeni presedan kakav bi bila oslobađajuća presuda – nešto što bi potencijalno moglo obavezivati druge sudove da oslobađaju novinare u sličnim slučajevima. Zato zabrinutost u redakcijama raste. Kraj ove dvanaestogodišnje sage ugrožava mogućnost novinara da pišu o onome što vlasti smatraju tajnom, što istovremeno jeste javni interes. Rezultat je za slobodu medija, dakle, dvosmislen, ali ipak više negativan.
Mediji u Sjedinjenim Američkim Državama će, usprkos ovoj presudi, biti i dalje slobodni. Doduše, sa jednim utegom više.
Raznorazni vlastodršci će sada reći “ako mogu Amerikanci, zašto ne bi mogli mi!” Neki od njih, poput Donalda Trumpa, definiraju novinare kao “neprijatelje naroda!?” Sada, naravno, autoritarni režimi, poput kineskog, naglašavaju da je Assangov primjer dokaz šta znači američka verzija slobode medija. Rusija to naziva “lažnom slobodom.”
U našem, balkanskom, okruženju se neće mnogo promijeniti. Sloboda medija na našim prostorima, u Srbiji naprimjer, je svedena na objavljivanje onoga šta odgovara vlastima koje se same ponašaju kao “zviždači” kad šalju medijima policijske dosijee o svojim protivnicima. Senzacionalizam kao način rada sve više dominira u Hrvatskoj, u BiH su mediji podijeljeni kao i čitavo društvo. U Crnoj Gori sloboda medija je, po podacima Reportera bez granica, na 40. mjestu što je dosta visoko u odnosu na druge zemlje u regionu. Freedom House registrira da je Crna Gora skupila 69 bodova od mogućih 100.
Mada se može reći da se ishod sage Juliana Assanga, iz perspektive slobode medija ne može smatrati niti posve lošim niti posve dobrim, to bi mogao biti nagovještaj još težih dana za slobodu medija i u regionu i u svijetu. Dvije zablude, ona Juliana Assanga da ima pravo objaviti dokumente bez posljedica, te ona zabluda vlade u SAD-u da to može zakonski spriječiti su smjestile dugu sjenku pod kojom će se najvažniji dio novinarstva, onaj koji otkriva korupciju, laži, protuzakonito djelovanje i slično, teže i rijeđe izboriti za pravo glasa.
Jedan drugi svjetski poznati zviždač, Edward Snowden, je Assangovo priznanje krivice vjerovatno dočekao sa gorkim okusom. On je 2013. godine objavio dokument koji govori o tome da američka obavještajna agencija hakira neke strane vlade. Njegov pokušaj transparentnosti i doprinos slobodi medija je završio egzilom u Rusiji. Možda je Snowden i bio potaknut uspjehom Juliana Assanga ali ni jedan ni drugi nisu uspjeli u svojim nakanama.
“Dostojanstvena revolucija” Juliana Assanga je završila i prije nego što je počela.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
