Piše: Vuk Vuković
Ako bismo današnje društvo i današnjeg čovjeka morali da opišemo jednom ili sa dvije riječi, koje bi to riječi bile? Zoon politikon? Animal symbolicum ili Animal laborans? Homo ludens ili Homo narrans? Aristotel, Kasirer (Cassirer) ili Arent (Arendt), Huizinga ili Fišer (Fisher) – i niz možemo nastaviti desetinama filozofa, vjerovatno i potisnutih filozofkinja, naučnika/naučnica, umjetnika/umjetnica koji su pokušavali da opišu čovjeka, ali i društvo u kojem žive. Sledeće pitanje bi moglo da bude – na osnovu čega donosimo tu odluku? Ovo pitanje možemo i da uprostimo, pa iz oblasti društvno-humanističkih nauka i filozofije preletimo ka nečem jednostavnijem, svakodnevnom: na osnovu čega biramo medije koje gledamo/slušamo/koristimo; kome vjerujemo; kako (i šta) kupujemo; gdje (i zašto) putujemo … i ovaj niz je, čini se, beskrajan. Baš kao što su i izbori koji su pred nama: obilje izbora ili teror izbora, kako je kome draže…
Mnogobrojna istraživanja koja se, empirijski, bave ovim temama, kao i dilemama koje nam izbori proizvode, posljednjih godina sve više govore o emocionalnim faktorima koji utiču na naše odluke, možda i – presudno. Tu tezu teorijski je afirmisao još krajem prošlog vijeka i Daglas Kelner (Kellner) koji u uvodu knjige Medijska kultura piše da različiti mediji – radio, film, televizija, muzika i štampani mediji daju prioritet slici ili zvuku, ili kombinaciji ova dva izraza, usmjeravajući svoje dejstvo na široki spektar doživljaja, osjećanja i ideja. Upravo ti mediji, kroz doživljaje, osjećanja i ideje, tvrdi Kelner, nas uče kako treba da se ponašamo, šta treba da mislimo, osjećamo i vjerujemo, čega da se plašimo, šta da želimo, a šta – ne. Primjera je mnogo, pogotovo ako pogledamo istoriju medija.
Kada je 1938. godine emitovana radio-drama Rat svjetova, veliki broj slušalaca je zaista pomislio da je riječ o invaziji vanzemaljaca i pokušao je na različite načine da se spasi od takve okolnosti. Iako je nekoliko puta tokom emitovanja ove radio-drame naglašeno da je riječ o igranom programu koji su CBS i Merkur teatar pripremili za Noć vještica, simulacija direktnog prenosa je stvorila efekat straha i panike, čime je nesumnjivo pobjedio emotivni život pojedinca. Reditelj ove radio-drame bio je Orson Vels, kasnije afirmisan i kao scenarista, glumac i producent, ali najpoznatiji kao reditelj filma Građanin Kejn.
Strah je bio i dominantna emocija nekoliko decenija kasnije, kada su politički potencijal emotivnog života pojedinca shvatili i koordinatori i direktori marketinških kampanja: upravo zahvaljući takvoj kampanji, poznatoj po Dejzi (Daisy), 1964. godine je Lindon Džonson pobjedio na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim američkim državama. Od tada, čini se da je emotivna manipulacija postala jedna od osnovnih strategija političke komunikacije: i 2004. godine je slična priča, smatraju politikolozi i marketinški stručnjaci, promijenila tok predsjedničkih izbora. Ešlina priča (Ashley’s story) je nastala na osnovu privatne fotografije zagrljaja šesnaestogodišnje tinejdžerke Ešli i američkog predsjednika Džordža Buša. Njena majka je 11. septembra 2001. godine poginula u terorističkom napadu na Njujork što je, u političkom smislu, bezbjednosne teme stavilo u prvi plan, a samim tim i političku komunikaciju usmjerila ka temama sigurnosti – i državne i lične: “On je najmoćniji čovjek na svijetu i želi da se uvjeri da sam dobro, da sam okej”, kaže Ešli na kraju videa.
Spot Ešlina priča bio je najskuplji video-spot predsjedničke kampanje 2004. godine i prema nekim procjenama koštao je oko 6,5 miliona dolara, a smatra se da je prikazan preko 30.000 puta na lokalnim televizijama u tzv. “neodlučnim državama”. Bilo da govorimo o strahu od nuklearnog napada 1964. godine ili strahu od terorizma 2004. godine, neupitno govorimo o poigravanju strahovima glasača koje, posljedično, donosi pobjedu, a sve zahvaljujući maestralnim primjerima manipulativne medijske produkcije.
A kada se izmaknemo iz politike – opet emocije. Pa čak i ako pričamo o Igri prijestola (Game of Thrones). Koliko nas je samo naljutio kraj ove serije najbolje svjedoči niz postova na društvenim medijima koji su vrvili od bijesa i razočarenja, ali se postavlja pitanje – šta nas je naljutilo? Činjenica da je serija, poslije toliko godina uzbuđenja i iščekivanja sledeće epizode, došla do kraja ili – kreativno, scenarističko-rediteljsko-producentsko, rješenje sadržaja tog kraja? Nekoliko godina prije tog kraja, podjednako nas je naljutila smrt jednog od likova – Džona Snježnog (Jon Snow), ali i uzbudio njegov povratak u sledećoj sezoni. I kao što je tokom poslednje sezone na Twitteru trendovao hešteg #GOTFinale, #Bran, #Drogon, #JonSnow, #Westeros, #Starks, tako je i Džonovo “vaskrsnuće” proizvelo niz tzv. korisnički generisanih sadržaja – i svaki od tih sadržaja bio je ispunjen emocionalnim reakcijama.
Ovdje se vraćamo na pitanja s početka ovog teksta, ali bez odgovora, već sa novim nizom – kome zaista možemo da vjerujemo i – možemo li bar sebi i svojim emocijama? Nizu s početka, upravo zbog toga, ovdje pridružujemo i još jednog čovjeka: Homo sentimentalis ili sentimentalni čovjek je onaj koji osjećanja podiže do kategorije opštih, civilizacijskih vrijednosti, čovjek koji može da empatiše, ali i da idealizuje emocije i učini ih opštim slugama sebe i drugih. Nijedan, dakle, od pobrojanih opisa s početka – nije slučajan. Čovjek je danas i političko i simboličko biće koje radi, proizvodi vrijednosti, igra se i priča priče. U takvom svijetu, omeđenom kapitalom i medijima, jasno je da ima i potrebu za novim znanjima, vještinama i sposobnostima koje su, bez dileme vezane za polje medijske i emocionalne pismenosti.
Upravo zbog činjenice da medijske poruke izazivaju osjećanja kod ljudi svih uzrasta, neophodno je razvijeti strategije kojima se jača emocionalna pismenost što će, posljedično, dovesti i do razvoja medijske pismenosti. Za početak, uvijek je dobra prilika da zavrtimo Točak emocija i svakom medijskom sadržaju pokušamo da pripišemo ono što osjećamo kada gledamo, slušamo i koristimo…
Tekst je dio projekta “Mladi tragaju za boljim medijskim sadržajima/Youth voices for better media choices” koji sprovodi Institut za medije Crne Gore uz podršku Američke ambasade u Podgorici.
Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.
